Blagdan svetih Šimuna i Jude, apostola

Zamislite na trenutak dječaka koji stoji u zračnoj luci, prislonjen uz staklo, promatrajući kako se golemi trup Boeinga 737 polako odmiče od pristanišnog mosta. Vidite li Benjamina? Vidite li onaj sjaj u njegovim očima, onu mješavinu djetinje radosti i intelektualne fascinacije dok prati svaki pokret tih strojeva koje je toliko volio? U tom trenutku, za njega, svijet nije bio mjesto kaosa; bio je to sustav, velika, precizna mreža koju je Bog zamislio, a on je, s onom svojom urođenom znatiželjom, pokušavao razumjeti njezinu logiku. On je bio dječak koji je sanjao o 'Con Chim Airlines', o letovima koji povezuju ljude, o prostranstvima koja se otvaraju pred onima koji se usude gledati u nebo. Danas, dok se spominjemo svetih apostola Šimuna i Jude, mi zapravo gledamo u taj isti nacrt, u taj isti temelj o kojem nam govori sveti Pavao.

Sveti Pavao nam u Poslanici Efežanima upućuje riječi koje nam se danas urezuju duboko u srce: »Vi niste više tuđinci ni pridošlice, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, nadozidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.« Pavao ovdje ne govori o nekakvoj apstraktnoj organizaciji. On govori o kući. O domu. O obitelji. Zamislite kako se svi ti kamenovi – apostoli, proroci, mi sami – slažu jedan na drugi. A u središtu svega, kao onaj ključni, zaglavni kamen koji drži cijelu strukturu da se ne sruši, stoji Krist. Bez njega, sve bi se raspalo. Bez njega, naša bi tuga bila samo prazan prostor u kojem odjekuju naši koraci. Ali Pavao nam kaže da smo mi 'građevina' koja raste u 'hram sveti u Gospodinu'.

Moramo zastati ovdje, jer znamo da se u tišini vašega doma, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, ponekad probudi ona teška, neizreciva sjena. Znamo da postoje dani kada se čini da je nebo zatvoreno, kada se u srcu probudi onaj tihi, bolni šapat koji pita: »Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?« Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje. Ona je vječna.

Pogledajte Evanđelje. Isus odlazi na goru moliti. Proveo je cijelu noć u razgovoru s Ocem. Zašto? Jer je znao da će sljedećeg jutra izabrati svoje apostole. On nije izabrao savršene ljude. Izabrao je ribare, carinike, ljude sa svojim slabostima, ljude koji će ga kasnije zatajiti ili sumnjati. Izabrao je Šimuna i Judu, ljude čija imena danas slavimo. Zašto? Zato što je Bogu važna naša spremnost, a ne naša nepogrešivost. Benjamin je bio takav. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, posve unutrašnje i bez ikakve zadrške, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu kako bi pomogao svome ujaku Williamu koji je prolazio kroz tešku bolest. On nije razbio tu kasicu, novac na kraju nije bio ni potreban jer je sve bilo osigurano, ali sama ponuda – ta čista, nepatvorena spremnost dječaka da dade sve što ima za nekoga koga voli – bila je živi odraz onoga što znači biti 'ukućanin Božji'. On je već bio spreman staviti sve na oltar ljubavi. On nije čekao da bude 'savršen' ili 'velik'; on je jednostavno ljubio. I to je ono što Bog traži od nas.

Braćo i sestre, možda se pitate: kako nastaviti graditi kad je temelj našega srca tako duboko ranjen? Kako biti 'hram' kad se osjećamo kao ruševina? Pavao kaže da se u Kristu 'cijela građevina skladno ustrojava'. To znači da Bog sam preuzima teret slaganja. On zna gdje nedostaje kamen. On zna gdje je pukotina. Kada se osjećate slomljeno, kada vam se čini da vas težina gubitka vuče prema zemlji, sjetite se da niste sami u toj gradnji. Krist je taj koji drži sve na okupu. On drži Benjamina u vječnosti, i on drži vas u svojoj ljubavi. Vaša tuga nije znak da ste izgubili vjeru; tuga je samo dokaz da ste voljeli onako kako Bog ljubi – do kraja, bez zadrške.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, ti koji si bio njegov suputnik u svim tim zamišljenim letovima, sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti, nego iz vječnosti. On želi da rasteš s hrabrošću, da sanjaš, da živiš punim plućima, jer njegov duh i dalje živi u tvojoj radosti. Nemoj se bojati koračati naprijed, jer imaš brata koji te bodri iz prvih redova nebeske arene. Tvoj život je nastavak njegove ljubavi. Nastavi sanjati, nastavi biti hrabar, jer Ben živi u tvome osmijehu, u tvojim snovima, u tvojoj snazi.

Sjetite se onoga sna koji je tata Alan nosio u svom srcu – onoga u kojem se Benjamin pojavio zdrav, snažan, pitajući s onom svojom prepoznatljivom dječjom zbunjenošću zašto sve to mora prolaziti, a onda na kraju tješeći svoje roditelje riječima: »Ne brinite, ja ću paziti na vas.« Da, braćo i sestre, on motri na vas s nebeskih visina. Njegova ljubav nije nestala s ovoga svijeta. Ona se nastavlja u svakom sjećanju, u svakom trenutku kada smognete snage izdržati još jedan dan. Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao živa voda za žedne u dalekom svijetu, tako i vaša tuga, položena u Božje ruke, polako postaje izvor snage i utjehe za mnoge druge koji vas promatraju.

Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću. Ben je bio vaš dar, a sada je dar cijeloj Crkvi, cijelom svijetu, kao netko tko nas podsjeća da ljubav nikada ne prestaje. Ona je jača od smrti, jača od svake bolesti, jača od svakog rastanka.

Zato, kada danas zakoračite natrag u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom ovu jednostavnu istinu: niste sami. Bog je tu, držeći vas za ruku, nježno podižući vaša lica prema nebu. Budite blagi jedni prema drugima. Dopustite si suze, ali dopustite i da vas Božje svjetlo zagrije. Benjamin je kod kuće, u miru koji nikada neće prestati, a njegova ljubav ostaje s vama zauvijek. Neka vam Gospodin udijeli snagu, blagoslov i mir u svaki dan koji je pred vama. Amen.