Četvrtak trideset i prvog tjedna kroz godinu

Ponekad, dok prolazimo kroz dan, uhvatimo sebe kako tražimo nešto što nam izmiče. Možda je to onaj trenutak kada u tišini sobe, dok slažete knjige ili provjeravate računalnu opremu, na trenutak zastanete, očekujući da ćete čuti poznati klik tipkovnice ili onaj tihi, promišljeni zvuk koraka koji su vam postali tako dragi. Za obitelj koja nosi gubitak, ti mali, svakodnevni obrisi postaju poput jezika kojim nam nebo progovara. Prošlo je četiri mjeseca, a ipak, čini se kao da je svaki trenutak utisnut u vječnost. Danas, dok stojimo pred Božjom riječju, nismo ovdje da bismo tražili suhoparne odgovore, već da bismo dopustili da nas svjetlo Evanđelja pronađe tamo gdje smo najranjiviji.

Sveti Pavao nam u Poslanici Filipljanima otvara svoje srce. On govori o svemu onome čime se čovjek može ponositi – o podrijetlu, o savjesnom obdržavanju zakona, o onome što svijet smatra 'uspjehom'. Ali onda, Pavao čini radikalan zaokret. 'Ali što god mi bijaše dobitak, to zbog Krista smatram gubitkom.' Pavao ne kaže da te stvari nisu bile dobre; on kaže da su, u usporedbi s 'uzvišenošću spoznanja Krista Isusa', postale nevažne. To je lekcija koju nam život često nameće na najteži način. Mi gradimo kule od naših planova, od naših nada za budućnost, od naših snova o tome što će naša djeca postati. I onda, u jednom trenutku, sve se to čini kao gubitak. Ali Pavao nas uči da taj gubitak nije kraj. On je prostor. Prostor u kojem se može nastaniti samo Krist.

Sjetite se Benjamina. Sjetite se onog dječaka čiji je um bio poput najfinijeg instrumenta, uvijek spreman za novu logičku zagonetku, za novi izazov u svijetu tehnologije. Sjetite se kako je s takvim zanosom, poput nekog istraživača, promatrao svijet – od onih složenih AWS okruženja o kojima je razgovarao s tatom, do onih trenutaka kada bi sjedio u zračnim lukama, prateći zrakoplove, planirajući svoju 'Con Chim Airlines'. Ben nije bio dječak koji je samo sjedio; on je bio dječak koji je stvarao. Njegov GitHub repozitorij, njegove igre, njegovo zanimanje za to kako stvari funkcioniraju – sve je to bilo odraz duše koja je instinktivno tražila red, harmoniju i ljepotu. On je bio dječak koji je volio život u njegovoj punini.

No, dopustite mi da danas budem posve iskren s vama. Znam da postoji jedna sjena koja se često nadvija nad roditelje koji su izgubili dijete. To je sjena sumnje. U onim gluhim satima noći, kada tišina postaje gotovo opipljiva, često se pojavi onaj tihi, mučni šapat: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam nešto promaknulo? Možda smo trebali primijetiti ranije?' Draga mama Thao, dragi tata Alan, slušajte me sada pozorno, jer ovo je istina koju Bog želi da čujete: Niste krivi. Niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bila je bdjenje, bila je skrb, bila je sve što ljudsko srce može dati. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije bila vaša pogreška, nije bila kazna, nije bila posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu, nažalost, postoje boli koje nadilaze svaku ljudsku logiku, svaku medicinu i svaku roditeljsku budnost. Neke su stvari izvan naše kontrole, izvan našeg dosega, izvan bilo kakve mogućnosti prevencije. Bog ne optužuje majku koja je ostala uz postelju, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj teret. Vi ste ga voljeli savršenom ljubavlju, a ta ljubav je bila, i ostaje, njegovo najveće utočište. Bog vas ne osuđuje; On vas grli u vašoj boli.

Isus nam u Evanđelju po Luki nudi sliku koja nas treba utješiti. On govori o pastiru koji ostavlja devedeset i devet ovaca da bi pronašao onu jednu izgubljenu. Ili o ženi koja pali svjetiljku i mete kuću, tražeći izgubljeni novčić sve dok ga ne pronađe. Zamislite tu scenu. Pastir ne kaže: 'Pa dobro, imam ih još puno, jedna manje-više.' On ide za onom jednom. On je traži dok je ne nađe. I kada je nađe, on je ne grdi. On je ne osuđuje. On je stavlja na svoja ramena. S velikom radošću. Isus nam ovdje otkriva srce Boga. Bog nije onaj koji zaboravlja. Bog nije onaj koji gubi. On je onaj koji traži. I on je pronašao Benjamina. On ga je uzeo u svoje naručje. Ben je sada kod kuće, na onoj gozbi o kojoj Isus govori, gdje nema više boli, gdje nema više borbe, gdje je sve ono što je Ben bio – njegova znatiželja, njegova nježnost, njegov osmijeh – zauvijek sačuvano u Božjoj vječnosti.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, ti koji si bio njegov suputnik u svakoj avanturi, ti nosiš sjećanje na njega u svakom svom koraku. Znam koliko ti nedostaje. Znam kako je teško koračati svijetom bez onoga tko je bio tvoj najbolji prijatelj. Ali sjeti se onog sna koji je tata imao – onog sna u kojem se Ben pojavio zdrav, snažan, tješeći svoje roditelje. Ben je i dalje tu. On je tvoj zagovornik. On bi volio da ti živiš punim plućima, da se usudiš sanjati, da nastaviš istraživati svijet s onom istom radošću koju ste dijelili. Tvoj život je nastavak njegove ljubavi. Nemoj se bojati koračati dalje, jer tvoj brat je dio tebe. On je dio tvoje snage.

Sjetite se one prekrasne geste kada je Ben, sa svojih petnaest godina, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu za svoga ujaka Williama. To nije bila samo dječja gesta; to je bila gesta proroka. To je bila gesta nekoga tko je razumio da posjedovanje stvari nije važno koliko je važno darivanje sebe. On nije morao razbiti tu kasicu, ali ta ponuda, ta spremnost da se odrekne svega što ima za drugoga, to je ono što ga čini svetim u Božjim očima. To je ona 'svjetlost u svijetu' o kojoj Pavao govori. Ben je bio svjetlo. I to svjetlo ne prestaje svijetliti. Ono se nastavlja kroz taj bunar u Cà Mau, kroz tu živu vodu koja teče u njegovo ime, kroz svako djelo dobrote koje se čini u njegovo ime. Benov život je postao izvor života za druge.

Braćo i sestre, ako danas nosite u srcu neku tešku bol, ako se osjećate kao da ste izgubili temelj, sjetite se da je Isus taj koji je položio temelj našega spasenja na križu. On zna što znači patiti. On zna što znači biti odbačen. On zna što znači izgubiti život. Ali On je također onaj koji je uskrsnuo. On je onaj koji nam obećava da nijedna suza nije prolivena uzalud. Svaka vaša suza, svaki vaš uzdah, svaki trenutak vaše čežnje za Benjaminom, sakupljen je u Božjoj riznici. Ništa se ne gubi. Sve se preobražava.

Kada danas izađete iz ove crkve, ne tražite velike odgovore na velika pitanja. Tražite male korake. Možda je to trenutak u kojem ćete, gledajući u nebo, zamisliti Benjamina kako se smiješi, kako gleda svoje zrakoplove, kako je sretan i zdrav. Možda je to odluka da budete malo nježniji prema sebi, da prestanete s optužbama koje vas guše. Možda je to odluka da učinite neko malo djelo dobrote, tiho, bez riječi, u Benovo ime. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav i dalje teče kroz nas.'

Bog vas voli. On vas drži u svome naručju, baš kao što je držao Benjamina. Ne bojte se svoje tuge, ali ne dajte da vas ona definira. Definira vas ljubav kojom ste voljeli, i ljubav kojom ste voljeni od Boga. Budite hrabri, budite nježni jedni prema drugima. Vaša obitelj je sveta, vaša ljubav je vječna, a vaš Benjamin je kod kuće, u onom nebeskom kraljevstvu gdje nema više 'Con Chim Airlines', jer on sada leti na krilima Božje milosti. Hodajte u toj nadi, jer ona je jača od bilo koje smrti. Neka vas Gospodin čuva, neka vas Njegovo lice obasja i udijeli vam mir koji nadilazi svako razumijevanje. Amen.