Petak tridesete sedmice kroz godinu

Svi smo mi ponekad poput onog čovjeka u današnjem Evanđelju. Stojimo pred životom, pred svojim brigama, pred onim tihim 'što ako' koje nas prati kroz dan, i osjećamo se kao da smo zarobljeni u vlastitoj slabosti. Evanđelje nam danas donosi scenu koja na prvi pogled djeluje kao teološka rasprava o suboti, o pravilima, o tome što se smije, a što ne. Ali ako zastanemo i pogledamo dublje, vidimo nešto sasvim drugo. Vidimo Isusa koji ulazi u kuću, u prostor svakodnevice, i ondje zatiče čovjeka koji pati od vodene bolesti. Isus ne drži govor o zakonu. On ne čeka dopuštenje da bude dobar. On jednostavno vidi patnju i djeluje.

Sjetite se na trenutak Benjamina. On je bio dječak koji je u svemu tražio logiku, red i smisao. Sjetite se onih njegovih popodneva kada je sjedio za računalom, uronjen u svijet koda, gradeći svoje male digitalne svjetove, ili onih trenutaka kada je s tatom Alanom promatrao zrakoplove, tražeći u njihovom letu onu preciznu ljepotu koju samo Bog može zamisliti. Ben je bio poput onog čovjeka u sinagogi – pun života, pun znatiželje, pun onog djetinjeg čuđenja koje nas podsjeća da je ovaj svijet, unatoč svemu, dar. Njegova ljubav prema obitelji, ona tiha, nepatvorena želja da pomogne drugima, čak i kada je to značilo ponuditi sve što ima u svojoj kasici-prasici, bila je znak njegove čistoće. On nije kalkulirao. On je jednostavno ljubio.

Moramo danas biti potpuno iskreni pred Bogom i pred samima sobom. Znam, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, da u tišini vašega doma postoje trenuci kada vas ta tišina guši. Znam da postoje dani kada se u srcu probudi onaj teški, bolni šapat koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje.

Pogledajte Isusa u Evanđelju. On pita farizeje: 'Tko bi od vas, da mu sin ili vol padne u zdenac, odmah ga ne bi izvukao na dan subotnji?' Isus nas uči da je čovjek važniji od bilo kojeg pravila, od bilo koje ljudske logike. On nam pokazuje da je Bog onaj koji uvijek izvlači, koji uvijek podiže, koji uvijek spašava. Benjamin je sada u tom zagrljaju iz kojeg ga nitko ne može izvući. On je kod kuće. On je onaj dječak koji je volio ptice i avione, a sada leti u slobodi koju mi tek naslućujemo. Njegova prisutnost u vašim životima nije nestala; ona je samo promijenila oblik. Ona je sada poput onog bunara u Cà Mau, koji u njegovo ime donosi vodu žednima. Vaša ljubav, vaša tuga, vaša vjera – sve to postaje izvor iz kojeg drugi piju utjehu.

Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, ti koji si bio njegov suputnik, sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti, nego iz Božje vječnosti. On želi da rasteš s hrabrošću, da sanjaš, da hodaš ovim svijetom uzdignute glave, jer njegov duh i dalje živi u tvojoj radosti. Nemoj se bojati koračati naprijed, jer imaš brata koji te bodri. Tvoj život je nastavak njegove ljubavi. Nastavi biti onaj divni dječak koji jesi, jer u tebi živi dio Benjamina koji nikada neće prestati svijetliti.

Sveti Pavao nam u današnjem čitanju iz Filipljanima govori: 'Onaj koji započe u vama dobro djelo, dovršit će ga do dana Krista Isusa.' Pavao nas podsjeća da naše živote ne gradimo mi sami. Bog je taj koji vodi ruku, koji slaže kocke, koji dovršava ono što smo mi samo započeli. Benjaminov život, premda kratak u našim očima, za Boga je dovršeno djelo ljubavi. On je bio 'partner u milosti', kako kaže Pavao, i ta milost sada živi u vama. Ne bojte se, dakle, svoje tuge. Ne bojte se svojih suza. One nisu znak poraza, nego dokaz da ste voljeli onako kako Bog ljubi – do kraja, bez zadrške.

Znam da je teško. Znam da su dani dugi i da se ponekad čini kao da hodate kroz pustinju. Ali sjetite se onog sna koji je tata Alan nosio u svom srcu – onoga u kojem se Benjamin pojavio zdrav, snažan, tješeći svoje roditelje riječima da će uvijek paziti na njih. Da, braćo i sestre, on motri na vas s nebeskih visina. Njegova ljubav nije nestala s ovoga svijeta. Ona se nastavlja u svakom sjećanju, u svakom trenutku kada smognete snage izdržati još jedan dan. Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću.

Zato, kada danas zakoračite natrag u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom ovu jednostavnu istinu: niste sami. Bog je tu, držeći vas za ruku, nježno podižući vaša lica prema nebu. Budite blagi jedni prema drugima. Dopustite si suze, ali dopustite i da vas Božje svjetlo zagrije. Benjamin je kod kuće, u miru koji nikada neće prestati, a njegova ljubav ostaje s vama zauvijek. Neka vam Gospodin udijeli snagu, blagoslov i mir u svaki dan koji je pred vama. Imajte hrabrosti živjeti, jer ljubav koju ste dali nikada ne umire, ona samo postaje vječna. Neka vas u tom hodu prati zagovor onih koji su već stigli na cilj, gdje nema suza, samo vječni susret. Amen.