Spomen svih vjernih mrtvih

Sjedimo danas u tišini, u onoj posebnoj vrsti tišine koja ispunjava sobu kada nekoga jako voljenog nema, a opet, u dubini duše, osjećamo da je on tu, na neki način koji naše oči još ne mogu u potpunosti shvatiti. Danas, na Spomen svih vjernih mrtvih, ne gledamo u prazninu. Gledamo u svjetlo. Knjiga Mudrosti nam govori nešto što na prvi pogled zvuči kao paradoks: 'Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka.' Za one koji gledaju očima svijeta, smrt je kraj, poraz, 'potpuna propast'. Ali za nas, koji smo uronjeni u Božju logiku, smrt je samo trenutak u kojem se ono što je Bog stvorio vraća svome Izvoru.

Sjetite se Benjamina. Sjetite se onog znatiželjnog, bistrog dječaka koji je s takvom lakoćom razumio složene sustave, onog dječaka koji je s tatom Alanom provodio sate 'spotajući' zrakoplove u zračnim lukama diljem svijeta, onog dječaka koji je sanjao o 'Con Chim Airlines'. Ben je bio dječak koji je volio red, koji je volio preciznost, koji je volio razumjeti kako stvari funkcioniraju. On je u sebi nosio onu vrstu čistoće koja ne traži složene odgovore, već jednostavnu istinu. U njegovoj sobi, među njegovim kodovima na GitHubu i njegovim snovima o budućnosti, postojala je jedna konstanta: ljubav prema obitelji. Sjećate se onog trenutka kada je, s petnaest godina, iz dubine svoga srca ponudio svoju cijelu kasicu-prasicu kako bi pomogao ujaku Williamu? On nije morao razbiti tu kasicu, novac nije bio presudan, ali sama ta gesta – čista, nepatvorena spremnost dječaka da dade sve što ima za nekoga koga voli – bila je odraz onoga što znači imati srce koje pripada Bogu.

Moramo danas biti potpuno iskreni pred Bogom i pred samima sobom. Znam, draga mama Thao, dragi tata Alan, i ti, Ryane, da u tišini vašega doma postoje trenuci kada vas ta tišina guši. Znam da postoje dani kada se u srcu probudi onaj teški, bolni šapat koji pita: 'Jesmo li mogli učiniti nešto više? Je li nam možda nešto promaknulo? Je li postojalo nešto što smo propustili vidjeti?' Dopustite mi da vam danas, pred ovim oltarom, kažem posve jasno i bez okolišanja: niste krivi. Bolest s kojom se Benjamin suočio nije kazna, niti je posljedica bilo kakvog vašeg propusta. U ovom svijetu postoje boli i kušnje koje nadilaze svaku ljudsku moć, svaku budnost i svaku skrb. Niste previdjeli nikakav znak. Niste propustili nikakvu priliku. Bog ne optužuje majku koja je bdjela, niti oca koji je davao sve od sebe. Otpustite taj preteški kamen sumnje koji nikada niste trebali nositi. Bog vas ne gleda s prijekorom; Bog vas grli onom istom nježnošću kojom je primio vašega Benjamina u svoje vječne dvore. On je bio voljen svakim otkucajem vašega srca, a ta ljubav ne prestaje.

Isus nam u Evanđelju po Ivanu daje obećanje koje je temelj naše vjere: 'Sve što mi daje Otac, doći će k meni, i onoga koji dolazi k meni neću izbaciti.' Ovo je trenutak kada se naša bol susreće s Božjom vječnošću. 'Neću izbaciti.' Zamislite te riječi. Isus ne kaže da će nas odvagnuti, da će nas ispitivati, da će tražiti savršenstvo. On kaže da nas prima. On prima Benjamina, tog dječaka koji je toliko volio život, koji je toliko volio ptice i nebo, i koji sada, u Božjoj prisutnosti, leti slobodnije nego što je ikada mogao sanjati u ijednom zrakoplovu. Isus ga je primio u svoje naručje. I znajte ovo: Isus prima i vas, u vašoj boli, u vašim suzama, u vašim pitanjima. On vas ne izbacuje. On vas čuva.

Sveti Pavao nam u Rimljanima poručuje: 'Nada ne postiđuje, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.' Ta ljubav, ta 'razlivena ljubav', to je ono što vas drži. To je ono što vam omogućuje da sutra ujutro ponovno ustanete. Ryane, dragi brate, ti koji si s njim dijelio djetinjstvo, ti koji si bio njegov suputnik, sjeti se da te tvoj brat gleda. On te ne gleda iz prošlosti, nego iz Božje vječnosti. On želi da rasteš s hrabrošću, da sanjaš, da hodaš ovim svijetom uzdignute glave, jer njegov duh i dalje živi u tvojoj radosti. Nemoj se bojati koračati naprijed, jer imaš brata koji te bodri. Tvoj život je nastavak njegove ljubavi. Nastavi biti onaj divni dječak koji jesi, jer u tebi živi dio Benjamina koji nikada neće prestati svijetliti. Sjetite se onog sna koji je tata Alan imao – onoga u kojem se Benjamin pojavio zdrav, snažan, tješeći svoje roditelje riječima da će uvijek paziti na njih. Da, on motri na vas s nebeskih visina.

Kao što je onaj bunar u Cà Mau, izgrađen u Benovo ime, postao živa voda za žedne, tako i vaša tuga, položena u Božje ruke, polako postaje izvor snage i utjehe za mnoge druge koji vas promatraju. Ne bojte se plakati. Ne bojte se osjećati prazninu. Ali isto tako, ne bojte se ni nadati. Bog se sjeća svakog Benovog osmijeha, svakog njegovog pitanja o tehnologiji, svake njegove geste nježnosti. On ne zaboravlja. On čuva sve to u svome srcu, i jednog dana, u vječnosti, sve će vam to biti vraćeno, umnoženo Božjom radošću. Ben je sada kod kuće. On je dio onog neizbrojivog mnoštva koje slavi Boga. On je naš zagovornik. I dok hodamo ovim svijetom, dok se borimo sa svojim svakodnevnim teretima, neka nam njegov lik – taj dječak koji je volio ptice i avione, koji je bio tako nježan i tako hrabar – bude putokaz. Neka nas njegova ljubav potakne da budemo nježniji jedni prema drugima, da budemo spremniji darivati se, da vjerujemo da je Bog veći od svake naše boli.

Kada danas izađete iz ove crkve, ponesite sa sobom jednu malu stvar. Možda je to trenutak tišine kada ćete se sjetiti Benjamina i zamisliti ga kako se smiješi. Možda je to odluka da učinite nešto dobro, tiho, u njegovo ime. Neka to bude vaš način da kažete: 'Ben, tvoja ljubav i dalje teče.' Bog vas voli. On vas drži u svome naručju, baš kao što je držao Benjamina. Ne bojte se svoje tuge, ali ne dajte da vas ona definira. Definira vas ljubav kojom ste voljeli, i ljubav kojom ste voljeni od Boga. Budite hrabri, budite nježni, i hodajte u nadi. Jer jednog dana, u onom velikom susretu, kada se sve tajne otkriju, ponovno ćete biti zajedno. I tada će svaki vaš trud, svaka vaša suza, biti pretvoreni u radost koja nikada neće prestati. Amen.