Subota tridesete sedmice kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji sjedi za stolom, ali ne onim za kojim se traže počasti, nego onim za kojim se dijeli život. Naš Benjamin Vo bio je dječak koji je razumio da prava vrijednost nije u tome gdje sjediš, nego u tome koga voliš i kako se daruješ. Sjetite se onog trenutka kada je, sa svojih petnaest godina, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne stricu Williamu. On nije tu kasicu razbio, nije je bučno praznio, niti je tražio da itko zna za njegovu ponudu. Sama spremnost da dade sve što ima za drugoga, ta čista, nepatvorena velikodušnost, bila je njegov način postojanja u svijetu. To je bila njegova logika, logika koja nas danas, četiri mjeseca nakon njegovog odlaska, poziva da preispitamo gdje mi tražimo svoje mjesto.

Sveti Pavao nam u poslanici Filipljanima piše riječi koje kao da su pisane baš za Bena, baš za ovaj trenutak: 'Za mene je život Krist, a smrt dobitak.' Pavao govori o povjerenju koje nadilazi naše razumijevanje. On govori o tome da naše živote ne drži u rukama slučajnost. Benjaminov život, ispunjen znatiželjom, ljubavlju prema zrakoplovima i onim njegovim tihim, zaraznim smijehom dok bi pričao o 'Con Chim Airlinesu', bio je poput precizno izrađenog mehanizma koji je Bog postavio u našu sredinu. On je bio dječak koji je volio red, koji je u svom mladom umu gradio sustave, ali je iznad svega volio ljude. Kada je govorio o svojim snovima, on nije samo planirao budućnost; on je gradio mostove ljubavi između sebe i svojih roditelja, Alana i Thao, i svoga brata Ryana.

Ali, braćo i sestre, moramo biti pošteni. Prije nego što možemo govoriti o vječnosti, moramo priznati težinu sadašnjosti. Znam da postoje dani kada se tišina u kući čini poput planine koju treba pomaknuti. Znam da postoje jutra kada vas sjećanje na njegovu radoznalost, na način na koji je s takvim poštovanjem slušao tatine priče – kao da su najvažnije na svijetu – pogodi poput iznenadnog vala. Možda se u tim tihim satima, kada gledate njegove stvari ili razmišljate o svemu što je još mogao učiniti, u vaše misli ušulja onaj tihi, bolni šapat: 'Zašto? Jesam li mogao nešto učiniti? Jesam li nešto propustio?'

Želim vam danas reći istinu koja vas mora osloboditi, istinu koju nam Isus pokazuje u današnjem Evanđelju. Isus promatra kako gosti biraju počasna mjesta i poučava ih: 'Tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.' Isus nas uči da je Bog onaj koji nas poziva, Bog je onaj koji nas postavlja za svoj stol. Bolest, patnja, taj teški križ koji je vaš dječak nosio – to nikada nije bila kazna. To nikada nije bilo rezultat nekog vašeg propusta. Bog ne šalje bolest. Bog ne mjeri našu ljubav prema tome koliko smo 'budni' ili koliko smo 'učinili'. Nema te roditeljske budnosti na ovom svijetu koja je mogla spriječiti ono što se dogodilo. To je bila tragedija koja je došla izvan svakog ljudskog dosega, izvan svake kontrole. Vi niste krivi. Čujte me dobro: vi niste krivi. Bog vas ne optužuje, i vi se morate prestati optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka. Vi ste ga ljubili onako kako Krist ljubi – potpuno, predano, bez zadrške. Spustite taj kamen krivnje. On nije vaš. On nikada nije bio vaš.

Ben je bio dječak koji je razumio srce. Sjetite se one njegove spremnosti da ponudi sve što ima za drugoga. On je sada u onom 'Banquet of Heaven', u onom nebeskom prostranstvu gdje nema više 'testova', gdje nema više boli, gdje je sve što je bilo slomljeno – cijelo. On se sada smije onim svojim punim osmijehom, možda gledajući nas s visine, s onom istom radošću s kojom je promatrao zrakoplove u svakom gradu koji ste posjetili. On je sada u društvu onih koji su se ponizili da bi bili uzvišeni. On je slobodan. On je kod kuće.

Ryane, brate mali, znam da su dani bez Bena drukčiji. Znam da ti nedostaje tvoj najbolji prijatelj. Ali sjeti se da ta veza ne prestaje. Ben te gleda. On te bodri. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov, neka to bude tvoj tihi znak od njega: 'Tu sam, Ryane. Dobro sam. Volim te.' Nastavi biti hrabar, nastavi rasti, nastavi nositi tu radost koju ste dijelili. Ti si njegov brat, i ta povezanost je vječna.

Ovo je poziv svima nama – roditeljima koji nose težak križ, svima koji se u tišini pitaju kamo dalje – da primimo tu snagu o kojoj Pavao govori. Ta ljubav koju ste imali prema Benu, ta ljubav koju još uvijek imate, nije nestala. Ona je postala dio vas, dio vaše duše, dio vaše vjere. Ona je sada most prema vječnosti. Kada danas izađete iz ovoga prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Neka vas zagrljaj naše nebeske Majke Marije utješi u svakom suznom jutru. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.