Utorak dvadeset i osmog tjedna kroz godinu

Sjećam se jedne fotografije Benjamina. On sjedi na klupi, u onoj svojoj NASA majici, s onim prepoznatljivim osmijehom, a pored njega njegov tata ponosno drži vrećicu s pecivima. To je trenutak koji se čini tako običnim, tako svakodnevnim, a opet, u njemu je sadržano sve ono što život čini dragocjenim: blizina, dijeljenje, radost u malim stvarima. Danas, četiri mjeseca nakon što je Ben završio svoj zemaljski put, dok stojimo ovdje, ta slika nas vodi u samo srce Božje Riječi. Pavao nam u poslanici Galaćanima govori o slobodi. 'Za slobodu nas Krist oslobodi!', kliče on. Ali, kakva je to sloboda? Nije to sloboda da činimo što god želimo, već sloboda da budemo ono za što smo stvoreni: ljubljena djeca Božja, oslobođena tereta dokazivanja, oslobođena ropstva straha i pravila koja nas guše. Ben je bio dječak koji je tu slobodu nosio u sebi. Njegova briljantnost, njegova sposobnost da razumije složene sustave, AWS infrastrukturu ili matematiku, nije ga činila hladnim. Naprotiv, to je bila igra, istraživanje svijeta koji je on vidio kao dar. Sjetite se onog njegovog gigotanja kad bi pričao o 'Con Chim Airlines'. Taj smijeh nije bio rezultat nekog pravila; bio je izraz slobodnog srca koje se raduje životu.

U današnjem Evanđelju susrećemo farizeja koji je, naizgled, bio vrlo revan. Pozvao je Isusa na objed, ali je odmah primijetio jednu 'pogrešku' – Isus nije oprao ruke po propisu. Farizej je bio opsjednut vanjštinom, onim što se vidi, onim što se može izmjeriti i kontrolirati. Isus mu odgovara oštro, ali s dubokom željom da ga probudi: 'O vi farizeji! Vi čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti.' Isus nas ovdje suočava s istinom o našim vlastitim srcima. Često se i mi, baš poput tog farizeja, trudimo održati 'vanjštinu' urednom. Trudimo se da sve izgleda kako treba, da naša tuga bude tiha, da naša pitanja o 'zašto' ostanu skrivena iza pristojnosti. Ali Bog ne gleda vanjštinu. On gleda srce.

Alane, Thao, Ryane, znam da je u vašem domu danas tiše nego što bi trebalo biti. Znam da postoje dani kada se tuga prikrade kao sjena, kada se zapitate: 'Je li postojalo nešto što sam propustio? Je li moja budnost bila dovoljna?' Danas vam želim reći, s potpunom sigurnošću vjere: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest, taj nevidljivi val, nije bila kazna, nije bila rezultat vašeg propusta. Nema te roditeljske ljubavi, nema te budnosti, nema te ljudske snage koja bi mogla zaustaviti ono što je bilo izvan svake kontrole. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova luka, njegovo utočište, njegovo sve. Ta ljubav je bila savršena, a savršena ljubav ne poznaje propuste. Pustite taj kamen krivnje. On nije vaš. On nije došao od Boga. Bog ne šalje bolest kao kaznu; Bog je onaj koji plače s vama. On je onaj koji je primio Bena u svoje naručje i rekao mu: 'Dobro došao kući.'

Isus nam nudi ključ: 'Dajte milostinju od onoga što je unutra, i sve će vam biti čisto.' Što to znači za nas danas? To znači da naša čistoća ne dolazi iz savršenstva naših postupaka, već iz dara našeg srca. Sjetite se one Benove nježne, dječje velikodušnosti, onog trenutka kada je htio darovati svoju kasicu-prasicu stricu Williamu. On nije razbio tu kasicu, nije je ispraznio u nekoj drami; on je samo ponudio. U toj ponudi bila je sva njegova veličina. Ta njegova nježnost, ta njegova sposobnost da stavi druge ispred sebe, bila je znak da je njegovo srce već pripadalo onoj slobodi koju samo Bog daje. To je ono 'unutarnje' što Isus traži. To je milostinja koja čisti sve.

Ryane, brate, ti nosiš njegovu radost. Ti si njegov brat. Nastavi istraživati, nastavi sanjati, nastavi biti onaj dječak koji zna da je svijet povezan nitima ljubavi. Ben te gleda s ponosom. On je tvoj brat, zauvijek. I kad god se osjećaš usamljeno, sjeti se da je ta ljubav koju ste dijelili jača od smrti. Ona je poput onih zrakoplova koje je Ben toliko volio – ona se uzdiže iznad oblaka, iznad svake oluje, ravno do Oca. Vi niste prestali biti Benovi roditelji, a ti, Ryane, nisi prestao biti njegov brat. Ta veza je vječna. Ona se ne prekida smrću; ona se seli u vječnost, gdje nas Ben čeka, gdje nas promatra, gdje nas zagovara.

Možda se pitate kako nastaviti. Kako živjeti kada je dio tebe otišao? Odgovor je: živite za njega. Živite kroz tu ljubav koju vam je ostavio. Svaki put kada se nasmiješite, svaki put kada pokažete dobrotu prema drugima – možda u nekom tihom činu milosrđa, u nekom daru za one koji nemaju, baš kao što je on htio darovati svoju kasicu – Ben živi. On nije izgubljen. On je u rukama Onoga koji je jači od svake smrti. Bog je onaj koji vas drži kada se osjećate kao da ćete pasti.

Kada danas izađete odavde, ponesite sa sobom jedno malo, konkretno obećanje. Možda je to trenutak tišine u kojem ćete samo izgovoriti: 'Gospodine, vjerujem u tvoju ljubav.' Možda je to trenutak u kojem ćete, kad vidite zrakoplov na nebu, zastati i zahvaliti Bogu za dar Benovog života. Pustite da vas ta misao vodi. Vi niste sami. Vi ste voljeni. Bog vas drži, baš kao što je držao Bena. Neka vas Gospodin blagoslovi, neka vas obasja licem svojim i dade vam mir. Neka vas Marija, Majka koja je stajala pod križem i zna svu težinu gubitka, privije uz svoje srce i utješi vas svojom majčinskom blizinom. Neka vas Njezin zagovor prati, neka vas Njezin plašt štiti, i neka vas vodi do onog dana kada ćemo se svi susresti u vječnom zagrljaju, gdje više nema rastanaka, gdje je sve nadoknađeno, gdje je sve izliječeno. Amen.