Spomendan svetog Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika

Sveti Ignacije Antiohijski, čijeg se mučeništva danas spominjemo, pisao je svojim prijateljima dok su ga vodili u Rim da bude bačen zvijerima. Nije pisao o strahu, niti o boli svojih rana. Pisao je o onome što je nazivao 'Božjom pšenicom'. Govorio je: 'Ja sam Božja pšenica, neka me samelju zubi zvijeri da postanem čisti kruh Kristov.' Zamislite tu sliku. Čovjek koji stoji pred krajem svoga zemaljskog puta, ne vidi kraj kao poraz, već kao trenutak u kojem će konačno biti potpuno sjedinjen s onim kojega je cijelim životom ljubio. To je bila snaga njegove vjere. To je bila jasnoća njegova pogleda. Danas, četiri mjeseca nakon što je naš dragi Benjamin završio svoj zemaljski put trinaestoga lipnja, ova slika pšenice koja postaje kruh progovara nam na poseban način. Pšenica ne nestaje kada se samelje; ona mijenja oblik. Ona postaje hrana. Ona postaje život za druge. I naš Ben, taj dječak tako bistra uma i tako nježna srca, nije prestao biti. On je, poput Ignacija, prošao kroz vatru, ali je u toj vatri pronašao onaj mir koji svijet ne može dati.

Sveti Pavao u poslanici Efežanima moli za nas: 'Da vam Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dade duha mudrosti i objavljenja kojom ćete ga spoznati.' Pavao ne moli za znanje iz knjiga, iako je Ben bio dječak koji je upijao znanje s nevjerojatnom lakoćom. Pavao moli da se 'prosvijetle oči srca vašega'. To je ono što nam najviše treba u trenucima kada nas tuga pritisne. Trebamo oči koje vide dalje od groba, oči koje vide da je Krist doista uskrsnuo i da je Ben u njegovoj blizini. Ben je bio dječak koji je volio gledati u nebo. Sjećate se onih trenutaka 'spottinga' zrakoplova, onog njegovog uzbuđenja dok bi pratio putanje Boeinga 737? On je uvijek gledao gore. On je uvijek tražio visine. Sada, on gleda na nas iz onih visina o kojima je sanjao, ali u svjetlu koje nikada ne tamni.

Ali, braćo i sestre, moramo stati ovdje i biti potpuno iskreni. Prije nego što možemo zakoračiti u tu nadu, moramo priznati bol koja je stvarna. Alane i Thao, znam da postoje trenuci kada se u vašem domu tišina čini preteškom. Znam da postoje jutra kada se sjetite onog toplog pozdrava 'Dobro jutro, tata', kojim je Ben započinjao dan, i kada se srce stegne od boli. Znam da se u tišini noći ponekad prikrade onaj teški, tihi šapat koji pita: 'Jesam li učinio sve? Jesam li mogao nešto spriječiti?' Želim vam danas reći istinu koja vas treba osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je zahvatila vašega dječaka nije bila kazna, niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka, njegovo utočište i njegova radost. Ta ljubav bila je čista i potpuna. Spustite taj kamen krivnje s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas grli u vašoj boli.

U današnjem Evanđelju Isus kaže: 'Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga nemaju što učiniti.' On nam govori da se ne trebamo bojati nikakve sile, nikakve bolesti, nikakvog gubitka, jer je naša baština u Bogu. Isus nam obećava da će onaj tko ga prizna pred ljudima, biti priznat pred anđelima Božjim. Ben je priznao Isusa svojim životom – svojom dobrotom, svojom nježnošću, svojom spremnošću da se daruje. Sjetite se one njegove nježne, dječje velikodušnosti, onog trenutka kada je, bez ikakvog nagovaranja, poželio dati cijelu svoju kasicu-prasicu stricu Williamu koji je bio bolestan. On nije razbio tu kasicu, nije je ispraznio u nekoj bučnoj gesti, niti je tražio priznanje. On je samo ponudio. U toj ponudi bila je sva njegova veličina. Ta njegova nježnost, ta njegova sposobnost da stavi druge ispred sebe, to je bio njegov način da prizna Krista. On je bio dječak otvorenoga srca, dječak koji je razumio da je srce stvoreno za darivanje, a ne za gomilanje.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, njegovi razgovori o tehnologiji i igrama. Ali sjeti se da ta veza ne prestaje na groblju. Ben te gleda s nebesa. On je tvoj brat navijeke. Nastavi rasti, nastavi učiti, nastavi nositi onu radost koju ste dijelili dok ste gradili svoje male svjetove u pijesku na plaži ili istraživali svijet s mamom i tatom. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno kroči kroz oblake, znaj da je to mali podsjetnik da je Ben dobro, da je na sigurnom mjestu, slobodan od svake boli, i da te čuva s ljubavlju koja ne prolazi. On je sada dio one nebeske obitelji gdje ćemo se svi jednog dana sresti.

Isus nam u Evanđelju govori: 'Ne bojte se! Vi vrijedite više od mnogo vrabaca.' On nas poziva da pogledamo u nebo, da se sjetimo da je Bog prisutan u svakom detalju našega postojanja. Ben je živio taj život punine unatoč svojoj kratkoj dobi. On je bio dječak koji je volio red, koji je s nevjerojatnom lakoćom slagao složene mrežne sustave i promatrao nebo s onom čistom, dječačkom strašću prema zrakoplovima. U njegovom umu sve je imalo svoju putanju, svoj kod, svoje mjesto. Bog ne slaže naše živote nasumce. Pavao nam govori da u njemu imamo baštinu, da smo pečatirani Duhom Svetim koji je jamstvo naše vječnosti. Ben nije nestao u nekoj hladnoj praznini; on je ušao u onaj veliki, savršeni nacrt Božje ljubavi koji je sam Bog zamislio prije postanka svijeta.

Ova služba riječi danas je poziv svima nama koji nosimo teške križeve – roditeljima koji su izgubili djecu, djeci koja pate, svima koji se osjećaju sami u tamnim noćima – da čujemo Isusove riječi: 'Ne bojte se'. Niste napušteni. Bog vas poznaje po imenu. On zna svaku suzu koja je pala na vaš jastuk. On je onaj koji skuplja naše suze u svoju mješinu. Naš dragi Benjamin sada je dio nebeske gozbe, tamo gdje više nema suza ni rastanaka, pridružen onima koji su u mladosti dali svoje svjedočanstvo vjere. Oni zajedno zagovaraju za sve obitelji koje prolaze kroz kušnje, za liječnike i istraživače, da svijet jednom bude oslobođen ovih teških bolesti.

Kada danas izađete iz ovog prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno obećanje. Kad god vas uhvati tuga, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.