Srijeda dvadeset i osmog tjedna kroz godinu

Sjećam se jedne fotografije Benjamina. On sjedi za svojim stolom, okružen onim šarenim plakatima i vrevom učionice, a na njegovom licu titra onaj suptilni, inteligentni smiješak. U krilu mu leži udžbenik algebre, a u ruci drži telefon. U tom trenutku, dok ga promatrate, vidite dječaka čiji um nije bio ograničen zidovima škole; on je već letio visoko iznad njih, prateći putanje zrakoplova i složene algoritme koje je s toliko žara istraživao. Taj dječak, naš Benjamin, bio je poput stabla zasađenog pokraj voda tekućica, o kojem nam govori današnji psalam. Njegov život, iako kratak po našim mjerilima, bio je pun ploda, a njegovo lišće nikada nije uvenulo u Božjim očima.

Sveti Pavao nas u današnjem čitanju iz poslanice Galaćanima poziva na jedan duboki ispit savjesti. On pravi oštru razliku između djela tijela i plodova Duha. Govori o ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, dobroti, vjernosti, blagosti i uzdržljivosti. Kada razmišljam o Benjaminu, o onom dječaku koji je s toliko nježnosti i ozbiljnosti želio darovati svoju kasicu-prasicu stricu koji je pretrpio moždani udar, vidim upravo te plodove Duha. On nije razbio tu kasicu, nije je ispraznio u nekoj bučnoj gesti, niti je tražio priznanje. On je jednostavno ponudio. U toj ponudi, u toj spremnosti da se odrekne onoga što je imao za nekoga drugoga, blistala je čista, nepatvorena dobrota. To je ono 'unutarnje' o kojem Isus govori u današnjem Evanđelju.

Isus je u Evanđelju po Luki prilično strog prema farizejima. 'Jao vama farizeji!', kaže im. Zašto? Zato što su bili opsjednuti sitnicama – plaćali su desetinu od metvice i rutvice, pazili su na svaki detalj zakona – ali su pritom potpuno zaboravili na ono što je najvažnije: sud i ljubav Božju. Isus ih naziva 'nevidljivim grobovima' po kojima ljudi gaze, a da to i ne znaju. To je strašna slika. Ona nas upozorava na opasnost da postanemo religiozni, a da pritom izgubimo srce. Ponekad se, u svojoj boli, i mi možemo osjećati kao da gazimo po nevidljivim grobovima vlastite tuge. Možda se pitate, Alane, Thao, Ryane, je li postojalo nešto što ste propustili? Je li postojala neka 'desetina' koju niste dali, neka budnost koja je izostala? Danas vam želim reći istinu koja vas treba osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest, taj nevidljivi val, nije bila kazna, nije bila rezultat vašeg propusta. Nema te roditeljske ljubavi, nema te budnosti, nema te ljudske snage koja bi mogla zaustaviti ono što je bilo izvan svake kontrole. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova luka, njegovo utočište, njegovo sve. Ta ljubav je bila savršena, a savršena ljubav ne poznaje propuste. Pustite taj kamen krivnje. On nije vaš. On nije došao od Boga. Bog ne šalje bolest kao kaznu; Bog je onaj koji plače s vama. On je onaj koji je primio Bena u svoje naručje i rekao mu: 'Dobro došao kući.'

Isus nam govori: 'Dajte milostinju od onoga što je unutra, i sve će vam biti čisto.' Što to znači za nas danas, četiri mjeseca nakon što je Ben završio svoj zemaljski put 13. lipnja? To znači da naša čistoća ne dolazi iz savršenstva naših postupaka, već iz dara našeg srca. Ben je bio dječak koji je znao darivati. Sjetite se onog njegovog gigotanja dok je pričao o 'Con Chim Airlines'. Taj smijeh nije bio rezultat nekog pravila; bio je izraz slobodnog srca koje se raduje životu. On je taj smijeh i tu radost ostavio vama kao baštinu. Ryane, ti si njegov brat. Ti nosiš tu istu radost u sebi. Nastavi istraživati, nastavi sanjati, nastavi biti onaj dječak koji zna da je svijet povezan nitima ljubavi. Ben te gleda s ponosom. On je tvoj brat, zauvijek. I kad god se osjećaš usamljeno, sjeti se da je ta ljubav koju ste dijelili jača od smrti. Ona je poput onih zrakoplova koje je Ben toliko volio – ona se uzdiže iznad oblaka, iznad svake oluje, ravno do Oca.

Možda se pitate kako nastaviti. Kako živjeti kada je dio tebe otišao? Odgovor je: živite za njega. Živite kroz tu ljubav koju vam je ostavio. Svaki put kada se nasmiješite, svaki put kada pokažete dobrotu prema drugima, Ben živi. On nije izgubljen. On je u rukama Onoga koji je jači od svake smrti. Bog je onaj koji vas drži kada se osjećate kao da ćete pasti. On je onaj koji je primio Bena u svoje naručje i rekao mu: 'Dobro došao kući.'

Kada danas izađete odavde, ponesite sa sobom jedno malo, konkretno obećanje. Možda je to trenutak tišine u kojem ćete samo izgovoriti: 'Gospodine, vjerujem u tvoju ljubav.' Možda je to trenutak u kojem ćete, kad vidite zrakoplov na nebu, zastati i zahvaliti Bogu za dar Benovog života. Pustite da vas ta misao vodi. Vi niste sami. Vi ste voljeni. Bog vas drži, baš kao što je držao Bena. Neka vas Gospodin blagoslovi, neka vas obasja licem svojim i dade vam mir. Neka vas Marija, Majka koja je stajala pod križem i zna svu težinu gubitka, privije uz svoje srce i utješi vas svojom majčinskom blizinom. Neka vas Njezin zagovor prati, neka vas Njezin plašt štiti, i neka vas vodi do onog dana kada ćemo se svi susresti u vječnom zagrljaju, gdje više nema rastanaka, gdje je sve nadoknađeno, gdje je sve izliječeno. Amen.