Četvrtak dvadeset i devete nedjelje kroz godinu

Zamislite na trenutak dječaka koji sjedi u tišini sobe, dok mu se pred očima na ekranu vrte linije složenog koda, a misli mu već lete visoko iznad oblaka, tamo gdje krstare veliki zrakoplovi. Sjećate se onog specifičnog, toplog sjaja u Benjaminovim očima kada bi spomenuo svoju zamišljenu kompaniju 'Con Chim Airlines'? Bio je to dječak čiji je um bio poput savršeno otvorenoga prozora prema čudesima ovoga svijeta – briljantan, znatiželjan, uvijek spreman zaroniti u dubine logike i matematike. Danas, dok stojimo ovdje četiri mjeseca nakon što je naš dragi Ben završio svoj zemaljski put trinaestoga lipnja, mi slušamo riječi svetoga Pavla Efežinima koji nam otvara vrata jedne posve drukčije dubine. Pavao kleči pred Ocem i moli da nam se po Duhu Svetomu dâ snaga u unutarnjem čovjeku, 'da po vjeri Krist prebiva u srdcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti s inima svetima što je širina i duljina i visina i dubina, te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu'.

Pogledajte tu sliku koju nam Pavao postavlja pred oči: sliku širine, duljine, visine i dubine. To nije neka suha geometrija. To je nacrt Božje ljubavi koja obuhvaća svaki kutak našega postojanja. Benjamin je bio dječak koji je volio dimenzije, strukture, razumijevanje sustava. Ali ovdje nam Pavao govori o dimenzijama koje nadilaze svaku tehnologiju, svaku kartu i svaki let. Govori o ljubavi koja ide dublje od svake boli i više od svake tuge. Kada razmišljamo o Benovom kratkom, ali tako ispunjenom životu – o onim trenucima radosti kada je s obitelji istraživao svijet, od azijskih metropola do svetih europskih bazilika, ili kada je dijelio tihe razgovore i osmijehe s tatom i mamom – vidimo da je njegov život bio satkan od te neizmjerne ljubavi. Bog nije stavio točku na njegov život; Bog je otvorio poglavlje koje traje u vječnosti.

Ali, braćo i sestre, moramo stati ovdje i biti potpuno iskreni jedni s drugima. Prije nego što možemo zakoračiti u svjetlost te nade, moramo priznati ono što stvarno nosimo u svojim prsima. Alane i Thao, znam da postoje dani kada se tišina u kući čini kao teški teret koji pritišće ramena. Znam da postoje jutra kada vas tuga dočeka prije nego što sunce dotakne prozore. Sjetite se onog trenutka kada je Ben, s onom svojom dirljivom, čistom plemenitošću, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu da pomogne stricu Williamu nakon moždanog udara. On nije razbio tu kasicu, nije je ispraznio bučno, niti je tražio hvalospjeve; sama ponuda, ta spremnost dječaka od petnaest godina da dade sve što ima za drugoga, pokazala je kakvo je srce nosio u grudima. Taj dar ljubavi nikada ne nestaje. Ipak, znam da se u noćnim satima, kada se sve utiša, u vaše misli zna ušuljati onaj tihi, bolni šapat: 'Jesam li učinio dovoljno? Jesam li mogao nešto spriječiti?' Želim vam danas reći istinu koja vas mora osloboditi: vi niste propustili ništa. Vi niste krivi. Bolest koja je dotaknula vašega dječaka nije bila kazna, niti je došla iz bilo kakvog ljudskog propusta. Ne postoji roditeljska budnost na ovom svijetu koja je mogla zaustaviti val koji je došao izvan svakog ljudskog dosega. Bog vas ne optužuje, i vi se ne smijete optuživati. Vi ste bili Benova sigurna luka, njegov dom, njegovo sve. Ta ljubav bila je čista, potpuna i savršena. Spustite taj kamen krivnje s vaših ramena. Pustite ga. Bog vas ne gleda s prijekorom; on vas u ovoj boli grli onim istim rukama koje drže i vašega Bena.

I usred te naše ljudske krhkosti, u današnjem Evanđelju po Luki, Isus izgovara riječi koje nas najprije zapanje: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoćam da se već zapali!« Kakav je to oganj o kojem Isus govori? To nije oganj uništenja; to je oganj Božje strasti za nama, oganj Duha koji želi spaliti svaku hladnoću, svaku tminu, svaku sumnju u našim srcima. Isus govori o krštenju koje mora proći – o svom križu, o svojoj žrtvi kojom probija obruč smrti. I kaže da dolazi donijeti ne mir po cijenu laži, nego razlučenje; oganj njegova evanđelja dijeli ono što je prolazno od onoga što je vječno. Taj oganj je zahvatio i Benovo srce. On je živio s tim unutarnjim žarom, dajući sve od sebe na badminton terenu, u učenju, u ljubavi prema obitelji. Kada gledamo tu vatru, shvaćamo da Benova prisutnost nije izgorjela; ona je očišćena i prenesena u vječni Božji oganj ljubavi.

Ryane, brate mali, znam koliko ti Ben nedostaje. Znam da su dani bez tvog starijeg brata drukčiji, da ti nedostaje njegovo društvo, vaše zajedničke igre i priče. Ali sjeti se da ta bratska veza ne prestaje ovdje. Ben te gleda s nebesa, raduje se svakom tvom koraku i ostaje tvoj brat navijeke. Nastavi rasti s hrabrošću, noseći u svom srcu onaj osmijeh i onu radost koju ste dijelili. Kada pogledaš u nebo i vidiš zrakoplov kako mirno reže oblake, znaj da je to mali, tihi znak od Bena da je dobro, da je slobodan i da te čuva s ljubavlju koja nikada ne jenjava.

Ova služba riječi danas je poziv svima nama – roditeljima koji nose težak križ gubitka, djeci koja pate, svima koji se u tišini pitaju kamo dalje – da primimo tu snagu u unutarnjem čovjeku o kojoj Pavao govori. Naš dragi Benjamin sada je u onom nebeskom prostoru o kojem smo sanjali, pridružen svetima, zagovarajući za svoju obitelj, za mamu i tatu koji nose tako veliku ljubav i bol, i za sve one koji prolaze kroz tamne doline.

Kada danas izađete iz ovoga prostora u svoju svakodnevicu, ponesite sa sobom jedno jednostavno, konkretno obećanje. Kad god osjetite da je tuga preteška, zastanite na tren, udahnite duboko i recite u svom srcu: 'Gospodine, ti znaš sve, ti znaš da te volim, i ti držiš moga Bena.' Pustite da vas ta misao vodi. Niste sami na putu. Božja ruka je pružena prema vama, a zagrljaj naše nebeske Majke Marije čeka da vas utješi. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva, neka vas obasja svojim licem i udijeli vam svoj vječni mir. Amen.