Spomen svetog Kornelija, pape, i Ciprijana, biskupa, mučenika

Ponekad nam se čini da život mjeri našu vrijednost onim što možemo postići, onim što možemo izračunati ili dokazati. Gledamo u Benjamina, u dječaka koji je u četvrtom razredu rješavao zadatke za osmi, dječaka čiji je um bio poput preciznog instrumenta, usmjeren prema oblacima, prema inženjerstvu, prema 'Con Chim Airlines'. Taj njegov briljantan um nije bio samo dar; bio je to način na koji je on, kao dijete, pokušavao razumjeti svijet oko sebe. Ali danas, dok slušamo svetog Pavla u Korinćanima, čujemo nešto što nadilazi svaku inteligenciju, svaku logiku i svaku kalkulaciju. 'Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. A kad sam postao čovjek, odbacio sam ono dječje.'

No, što je to što zapravo ostaje? Pavao nam ne govori o odbacivanju djetinjstva kao o nečemu hladnom, već kao o sazrijevanju u jedinu stvarnost koja nikada ne prestaje: u ljubav. Benjamin je bio dječak koji je, unatoč svojoj briljantnosti, posjedovao ono što mnogi odrasli izgube – čistoću srca koja je spremna dati sve. Sjetite se one njegove geste, kada je, čuvši za nevolju svoga strica Williama, ponudio cijelu svoju kasicu-prasicu. On je nije razbio, nije je ispraznio, ali je ponudio. U tom trenutku, on nije bio dječak koji računa; on je bio dječak koji voli. To je 'još izvrsniji put' o kojem Pavao govori. To je put koji ne mjeri dobitak, već mjeru darivanja.

Dragi Alane, draga Thao, dragi Ryane, znam da je prošlo tri mjeseca od onog 13. lipnja kada je vaš Benjamin, vaš nježni i briljantni sin, završio svoj ovozemaljski put. Znam da je kuća ponekad ispunjena tišinom koja reže dublje od bilo koje riječi. Znam da postoje dani kada se pitate o svemu, kada se sjećate svakog detalja, svake sekunde provedene u bolnici, svakog otkucaja srca vašeg sina. Želim vam danas reći nešto što je možda najvažnije što ćete ikada čuti u svojoj boli: niste krivi. U vašoj tuzi, možda se pojavila sjena sumnje, pitanje jeste li nešto propustili, jeste li mogli učiniti više. To nije istina. Bolest nije kazna. Ona nije rezultat vaših propusta, nije vaša krivnja. Niste ništa propustili. Vi ste Benjamina voljeli do samog kraja, bili ste njegovo utočište, njegova snaga, njegov svijet. Oslobođeni ste svake krivnje koju ste možda nosili u tišini. Bog vas ne optužuje; On vas grli u vašoj boli. Pustite taj kamen da padne. On nije vaš teret.

Isus nam u Evanđelju po Luki govori o naraštaju koji nije znao prepoznati mudrost. 'Svirasmo vam, a ne zaplesaste; naricasmo, a ne zaplakaste.' Ljudi su tražili razloge da odbace i Ivana i Isusa, jer njihova srca nisu bila otvorena za istinu. Ali mudrost se opravdava svojom djecom. Benjamin je bio dijete te mudrosti. On je znao da je život dar, a ne vlasništvo. On je bio dječak koji je volio ptice i zrakoplove, dječak koji je u svakom trenutku tražio ljepotu. On nije bio dječak koji je sudio; on je bio dječak koji je slušao tatine priče kao da su najvažnije na svijetu. On je bio dječak koji je znao da je ljubav 'strpljiva, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se'. To je bio Ben. To je bila njegova istina.

Dragi Ryane, ti si bio njegov suputnik, njegov brat. Znam da ti fali njegov smijeh, oni trenuci kada ste zajedno istraživali svijet, od onih šetnji do zajedničkih obroka gdje ste se smijali uz fresh herbs i limete. Ali znaj da tvoj brat nije nestao. On je sada dio one 'nebeske gozbe', on leti onim nebom o kojem je toliko sanjao. Nastavi sanjati za obojicu. Nastavi istraživati svijet s onom istom radoznalošću koju ste dijelili. Kad god pogledaš u nebo i vidiš avion, sjeti se da je Ben tu, da te prati, da te voli. On je tvoj anđeo čuvar. On te čeka s onim svojim osmijehom, punim brace-a i ljubavi, koji je osvjetljavao svaku vašu obiteljsku fotografiju.

Sveti Pavao nam kaže: 'Sada vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo licem u lice.' To 'tada' je mjesto gdje se Benjamin sada nalazi. On više ne vidi nejasno. On vidi jasno. On zna ono što mi tek naslućujemo. On zna da je ljubav jača od smrti. On zna da je svaki vaš zagrljaj, svaka vaša suza koju ste prolili za njega, bila upisana u vječnost. Vi niste izgubili sina; vi ste dobili zagovornika koji vas poznaje bolje nego itko drugi.

Možda se pitate kako nastaviti dalje. Odgovor je jednostavan, a opet tako težak: jedan po jedan trenutak. Kao što je Ben učio o infrastrukturi oblaka, tako i vi gradite svoju infrastrukturu nade, dan po dan, molitvu po molitvu. Ne morate imati sve odgovore danas. Ne morate biti jaki danas. Dovoljno je da dopustite Isusu da bude s vama u vašoj slabosti. On je onaj koji je podignut na Križ da bi vas podigao iz vaše pustinje. Benjamin je bio dječak koji je volio život. Njegova ljubav se nastavlja, ona teče poput vode iz one 'Giếng Gioan Baotixita' – bunara koji je izgrađen u njegovo ime. Taj bunar u Vijetnamu sada daje život drugima, baš kao što je Benjaminov život dao radost svima vama. Njegova ljubav nije prestala; ona je promijenila oblik. Ona sada hrani, ona sada osvježava, ona sada donosi nadu onima koji su u potrebi. Vi ste produžetak te ljubavi. Svaki put kada ste nježni jedno prema drugome, svaki put kada se zagrlite u tuzi, vi činite ono što je Ben činio: vi volite.

Ne bojte se pustinje. U njoj se susreće Bog. U njoj se uči poniznost. U njoj se otkriva da je Krist jedina stijena na kojoj možemo graditi. Benjamin je sada u sigurnosti, u miru koji nadilazi svako razumijevanje. On je dječak koji je gledao u nebo, a sada leti u tom nebu zauvijek. Neka nas njegov osmijeh prati, a njegova vjera ohrabruje. Sutra, kada se probudite, nemojte tražiti brvna u svojim očima, ne tražite krivnju. Umjesto toga, sjetite se jednog trenutka kada se Ben nasmijao. Neka taj smijeh bude vaša molitva. Neka vas taj smijeh podsjeti da je ljubav jača od smrti. Budite obitelj koja se drži zajedno, baš kao što ste to uvijek činili. Neka vas Njegova ljubav drži, neka vas Njegova nada vodi, i neka vas Njegov mir ispuni danas i zauvijek. Amen.