Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Zamislite na trenutak jedno drevno, masivno kameno zdanje.

Nalazimo se u podnožju planine Hermon, u krajevima Cezareje Filipove. Tamo gdje izvire rijeka Jordan, uzdiže se ogromna, neprobojna litica od čvrstoga vapnenca. Pred tom divovskom stijenom, gdje su pogani stoljećima gradili hramove i tražili sigurnost u hladnom kamenu, stoji Isus sa šačicom svojih učenika. U zraku se osjeća težina povijesti, šum vode i neizvjesnost ljudskoga srca. I upravo tu, pred tom nepomičnom stijenom, Isus postavlja pitanje koje preokreće čitav svemir:

»A vi, što vi kažete, tko sam ja?«

Nije to bilo akademsko pitanje. Nije to bilo pitanje za prolaznu raspravu. Bilo je to pitanje koje traži uporište. Gdje stoji tvoje srce kada se sve oko tebe zatrese? Na što se oslanjaš kada vjetrovi zapušu i kada tlo pod nogama počne nestajati?

Kada Šimun odgovori: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga«, Isus mu daje novo ime: Petar – Stijena. I dodaje jedno nevjerojatno obećanje: »I vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.«

Ključevi. Kamen. Klin zabijen u čvrsto mjesto.

To je slika koju danas nosimo kroz cijelu Božju riječ. U prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije, Gospodin govori o Elijakimu: »Metnut ću ključ od doma Davidova na njegovo rame; kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Ubit ću ga kao klin na čvrstu mjestu.«

Što je taj klin zabijen u stijenu? U drevnim istočnjačkim kućama, klin zabijen duboko u kameni zid nije služio za ukras. Na njega se vješalo sve što je obitelj posjedovala – najvrjednije posude, obiteljsko blago, oruđe o kojem je ovisio kruh svagdašnji. Ako je klin bio labav, sve bi palo i razbilo se u paramparčad. Ali ako je klin bio zabijen u živu stijenu, u čvrsto mjesto, mogao je podnijeti svu težinu doma.

Pitamo se danas, u tišini svojih srdaca: na koji je klin obješena naša nada? Koji ključ otvara vrata našega mira kada se vrata ovoga svijeta naglo i bolno zatvore?

Moramo reći istinu prije nego što izgovorimo riječi utjehe.

Danas je točno nešto više od dva mjeseca otkako je naš dragi dječak, Benjamin Vo, prešao preko praga vječnosti, onog 13. lipnja. Dva puna mjeseca.

To je vrijeme u kojem se onaj prvi, zaglušujući val šoka pretvara u dugu, tihu i nemilosrdnu stvarnost. To je vrijeme kada kuća utihne, ali ta tišina viče glasnije od bilo koje buke. To je prazan stolac. To su tenisice koje stoje gdje su ostavljene. To je reket za badminton naslonjen u kutu, reket kojim je s tolikim žarom mahao na terenu, dajući svaki atom svoje snage. Dva mjeseca u kojima roditelji, Alan i Thao, i njegov brat Ryan, gledaju u pukotinu koju je smrt ostavila u njihovoj svakodnevici.

Kada izgubite dijete, kada brat izgubi brata i najboljega prijatelja, čovjek ima osjećaj da se čitava stijena njegova života raspala u prah. Svijet vam govori da morate biti jaki, da morate nastaviti, a vi se osjećate kao da stojite na živom pijesku. Gdje je tu uporište? Kako disati kada svaki udisaj podsjeća na odsutnost?

I u toj teškoj, sirovoj tišini, u srcu onih koji tuguju često se javi jedan podmukli, tihi šapat. Šapat koji pita: »Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neku sitnicu? Jesmo li ga mogli zadržati?«

To je onaj neizdrživi teret lažne krivnje koji roditelji i najbliži ponekad nose u potpunoj tajnosti, lomeći svoje srce pod teretom pitanja na koja nema ljudskog odgovora.

Ako je taj šapat ikada dotaknuo vaše srce, Alane i Thao, ili srce bilo koga od vas koji nosite sličnu ranu, čujte danas što vam Gospodin govori. Sjetite se trenutka iz Evanđelja kada su učenici doveli čovjeka slijepa od rođenja i pitali Isusa: »Učitelju, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji?« A Isus je odgovorio jasno, čvrsto kao stijena: »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji.«

Bolest i odlazak nisu kazna. Oni nisu posljedica bilo kakvog propusta, bilo kakve nepažnje, bilo čega što je netko učinio ili propustio učiniti. Neke patnje i oluje u ovom našem prolaznom, ranjenom svijetu dolaze izvan svakog ljudskog dosega, izvan svake kontrole i predviđanja. Nikakva ljudska budnost to nije mogla spriječiti. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, topla i beskrajna. Dali ste mu sve što roditeljsko srce može dati. Zato danas, pred živim Bogom, skinite taj teški kamen samooptuživanja sa svojih ramena. Bog vas ne optužuje; On vas privija na svoje grudi. Oslobođeni ste svake krivnje i slobodni da tugujete s čistom, nepomućenom ljubavlju.

I ovdje se događa onaj veliki preokret…

Ovdje svjetlo Evanđelja prodire kroz pukotine naše boli.

Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, koju smo danas čuli, uzvikuje zapanjen pred Božjim otajstvom: »O dubino bogatstva, mudrosti i spoznanja Božjega! Kako su nedokučivi njegovi sudovi i neistraživi njegovi putovi!«

Pavao ne kaže da mi sve razumijemo. On ne kaže da su Božji putovi laki ili jednostavni za podnijeti. On priznaje tajnu. Ali u toj tajni on vidi temelj: »Jer sve je od njega, po njemu i za njega!«

Isus ne obećava Petru da oluje neće doći. On ne obećava da se vode neće uzburkati i da vjetrovi neće udarati o kuću. Ali On obećava: »Vrata paklena neće je nadvladati.«

Što su to »vrata podzemlja«, vrata smrti? U antičkom svijetu vrata su bila simbol konačnosti, neprobojnosti. Kada su se gradska vrata zatvorila, nitko nije mogao ući ni izaći. Smrt je stoljećima bila takva zatvorena kapija – zid pred kojim prestaje svaki ljudski razgovor, svaka nada, svaki osmijeh.

Ali Krist stoji na toj stijeni i drži ključeve!

Onaj isti ključ s Elijakimova ramena sada je na Kristovu ramenu, nošen na drvu Križa. Krist je sišao u samu utrobu smrti, otključao njezine brave i razvalio njezina vrata iznutra. Zato grob više nije slijepa ulica; on je postao prolaz. Vrata smrti više nemaju posljednju riječ. Posljednju riječ ima Onaj koji otvara tako da nitko više ne može zatvoriti.

I u to svjetlo vječnosti želimo danas staviti život našega dragog Benjamina.

Ben, taj predivni dječak od petnaest godina, nosio je u sebi jednu nevjerojatnu, rijetku iskru. Bio je to dječak briljantnoga uma, bistar poput jutarnjeg sunca, ali ono što ga je uistinu činilo posebnim nije bila samo njegova pamet, nego njegov nepokolebljivi duh i njegova blagost.

Sjetite se samo njegova sportskog duha, njegove ljubavi prema badmintonu i košarci. Ben je imao jedno jednostavno, duboko životno načelo koje je ponavljao i živio: »Pokušati – to je sve što je važno.«

Nije se bojao neuspjeha. Nije odustajao kada je bilo teško. Kada je navukao sportsku majicu i stao na teren, dao je sve od sebe, svaki atom svoje energije i žara. Ulazak u badminton tim nije bio samo sportski uspjeh; bila je to čista, blistava radost koju je s ponosom i osmijehom podijelio sa svojom cijelom obitelji. U tom njegovom stavu – »pokušati, dati sve od sebe, boriti se s osmijehom« – zrcalila se snaga stijene.

Ben je u svojih petnaest godina zemaljskoga hoda sagradio nešto što nikakva oluja ne može srušiti. Sagradio je mostove čiste ljubavi. Njegov život nije bio definiran dužinom godina, nego dubinom i čistoćom srca. On je bio poput onog klina zabijenog u čvrsto mjesto – uporište radosti za svoju obitelj, dječak čiji je osmijeh sa zubnim aparatićem obasjavao svaku prostoriju u koju bi ušao.

I premda ga naše oči više ne vide kako trči za lopticom na terenu ili kako s ocem promatra avione na pistama svijeta, Ben nije nestao. On nije izgubljen u tami.

On je prošao kroz ona vrata koja je Krist otključao. On se sada nalazi na onoj nebeskoj gozbi, u punini života, u zajedništvu svetih, gdje s mladenačkom radošću gleda u lice Očevo. Njegov duh, življi nego ikada, počiva na onoj pravoj Stijeni koja se ne može poljuljati.

Sada se želim obratiti izravno vama, koji nosite najveći dio ove težine.

Dragi Alane i draga Thao… Vaša su srca ranjena, ali vaša stijena nije nestala. Bog, koji je stvorio Benjamina i koji vam ga je povjerio, nije vas napustio. U ovim dugim tjednima i mjesecima koji dolaze, kada vam ponestane snage, nemojte pokušavati nositi cijeli svijet na svojim leđima. Oslonite se na Krista. Pustite Njemu da On bude klin na koji ćete objesiti svoju tugu, svoje suze, svoju nemoć. Vaš Benjamin je siguran u Njegovim rukama. Njegova ljubav prema vama nije prestala; ona je samo postala čistija, preobražena u vječnu molitvu za vas pred prijestoljem Božjim.

Dragi Ryane… Tvoj brat Ben je bio i ostaje tvoj najveći navijač. Sjeti se kako se borio na terenu, kako nikada nije odustajao, kako je vjerovao da vrijedi pokušati i dati sve od sebe. On želi da ti sada živiš s tom istom hrabrošću. Kada staneš pred novu školsku godinu, pred nove izazove, pred igru i život – znaj da nisi sam. Ben te gleda s neba, s onim svojim toplim, bratskim osmijehom. Budi jak za njega, uči za njega, smij se za njega. Njegova snaga sada živi u tvome srcu.

Danas grlimo i sve Benove stričeve, ujake, tete, rođake i cijelu širu obitelj koja dijeli ovu bol. No naš pogled ne ostaje zatvoren unutar ovih zidova.

Okrećemo se i svima vama koji nas slušate i molite s nama izdaleka – u tišini svojih soba, u bolničkim hodnicima, u domovima gdje se vodi tiha borba s bolešću i patnjom. Posebno mislimo na svu djecu koja u ovom času leže u bolničkim posteljama i nose teške križeve na svojim malim ramenima, kao i na njihove roditelje koji bdiju u tami noći. Niste zaboravljeni. Krist, Sin Boga živoga, vidi svaku vašu suzu. On stoji uz vaš krevet kao Stijena koja se ne lomi i pruža vam ruku koja drži ključeve nade.

Što je ono što danas možemo ponijeti sa sobom kada izađemo kroz ova crkvena vrata natrag u svoj svakodnevni život?

Ponesimo jednu malu, ali nesalomljivu odluku.

Kad god vas u nadolazećim danima obuzme strah, kad god osjetite da vam se tlo pod nogama izmiče i da je teret pretežak, zastanite na jedan trenutak. Pogledajte u svoje dlanove. Sjetite se onog ključa na Kristovu ramenu. Sjetite se Benova načela: »Pokušati – to je sve što je važno.«

Nemojte dopustiti tami da vas uvjeri kako je sve izgubljeno. Učinite danas jedan mali korak vjere: izgovorite u tišini srca onu Petrovu ispovijest: »Gospodine, ti si Krist, Sin Boga živoga. Ti držiš moj život, ti držiš moga Benjamina, i na tvojoj stijeni ja biram stajati.«

Neka nas na tom putu ustrajnosti i nade prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je stajala podno Križa na Golgoti nepokolebljiva poput stijene, i neka nas grije sjećanje na našega dragog Benjamina, koji sada u nebeskom miru čeka dan našega ponovnog susreta.

Jer Njegova je ljubav vječna, i On nikada, baš nikada, neće napustiti djelo ruku svojih.

Amen.