Spomen sv. Pija X., pape

Draga braćo i sestre u Kristu,

Pogledajte ovu sliku: suha, ispucala zemlja pod nemilosrdnim suncem. Zemlja koja je mjesecima, možda i godinama, vapila za kapljicom vode. Prašina se uvukla u svaku poru, trava je požutjela i uvenula, a zrak je bio težak i nepomičan. U takvom krajoliku, svaka misao, svaka čežnja i svaka molitva svode se na samo jednu stvar: vodu. Ne bilo kakvu vodu, već čistu, svježu, tekuću vodu koja donosi život tamo gdje je zavladala suhoća. Voda u pustinji nije luksuz; ona je granica između života i smrti, između očaja i nade.

Upravo u takav krajolik, u tu sliku ljudske duše koja je isušena tugom, razočaranjem ili strahom, Bog nas danas poziva kroz riječi proroka Ezekijela. Njegova je ruka sišla na proroka, Duh Gospodnji ga je odveo i postavio usred poljane. A poljana je bila ispunjena kostima. Suhim, raspalim, izgorenim kostima. Ezekijel je hodao među njima, gledajući kako su brojne, i kako su suhe. „Sine čovječji,“ upitao ga je Gospodin, „mogu li ove kosti oživjeti?“ Kakvo je to pitanje, zar ne? Kao da pitate čovjeka koji stoji na rubu provalije: „Možeš li se popeti natrag?“ Ezekijel, mudar i ponizan, odgovara: „Gospodine Bože, ti samo to znaš.“

I tada dolazi Božja riječ, riječ koja mijenja sve. Riječ koja ima moć udahnuti život tamo gdje ga više nema. „Prorokuj ovim kostima i reci im: ‘Suhe kosti, čujte riječ Gospodnju!’“ Bog ne pita Ezekijela hoće li se to dogoditi. On mu zapovijeda da prorokuje, da govori Riječ koja ima moć stvoriti. „Evo, ja ću u vas udahnuti dah života, da oživite... Učinit ću da na vama izrastu žile, da vas obloži meso, da vas pokrije kožom, da vam dade dah života, da oživite i spoznate da sam ja Gospodin.“

Ezekijel prorokuje, i dok prorokuje, čuje zvuk. Kosti se pomiču, spajaju se, žile se pojavljuju, meso raste, koža ih pokriva. Ali još nema daha, još nema života. Tada Gospodin kaže: „Prorokuj duhu, prorokuj, sine čovječji, i reci duhu: ‘Ovako govori Gospodin Bog: ‘Dođi, duše, sa sve četiri strane, i dahni u ove mrtve da ožive!’“ I Ezekijel prorokuje duhu, i dah života ulazi u njih. Oni oživljavaju i ustaju, golema, živa vojska.

Bog objašnjava: „Sine čovječji, ove su kosti sav dom Izraelov. Oni govore: ‘Kosti su nam se osušile, nada nam je propala, odsječeni smo.’ Zato prorokuj i reci im: ‘Ovako govori Gospodin Bog: ‘Evo, otvorit ću vaše grobove i izvesti vas iz njih, narode moj, i vratiti vas u zemlju Izraelovu. I spoznat ćete da sam ja Gospodin, kad otvorim vaše grobove i izvedem vas iz njih, narode moj! U vaš ću vas udahnuti duh svoj da oživite, i naselit ću vas u vašu zemlju. Tada ćete spoznati da sam ja, Gospodin, rekao i učinio – riječ je Gospodinova.’“

Ova slika oživljavanja suhih kostiju, oživljavanja naroda iz grobova, oživljavanja nade tamo gdje je sve izgledalo izgubljeno, duboko je povezana s našom vjerom. To je vjera u Boga koji je gospodar života i smrti, u Boga koji iz smrti može izvući život. To je vjera koja nam daje snagu da se suočimo s najdubljim bolima, s najtežim gubicima.

I ovdje, u ovoj velikoj slici oživljavanja, možemo vidjeti jednu malu, ali prekrasnu nit koja povezuje našu vjeru s životom našeg dragog Benjamina. Benjamin Vo, naš Ben, bio je dječak izvanredne inteligencije i beskrajne znatiželje. Njegov um je bio poput kompasa koji je uvijek tražio nove horizonta, bilo u svijetu tehnologije, bilo u otkrivanju novih zemalja. No, ispod te oštrine uma, krio se jedan od najnježnijih i najdubljih duhova koje smo imali prilike upoznati. Sjećam se kako su mi njegovi roditelji, Alan i Thao, pričali o jednom trenutku kada je Ben, još kao vrlo mlad dječak, bio duboko ganut na tatin rođendan. Njegovo srce, već tada, osjećalo je dubinu ljubavi i, na svoj dječji način, strah od gubitka. To je srce koje je, poput onih kostiju, imalo potencijal za dubok, životni odgovor na ljubav.

Benjamin je bio dječak koji je volio život. Volio je ljude. Njegov otac je ispričao jedan san u kojem mu je Ben, nakon što je već bio prešao u Nebesku kuću, rekao: „Tata, ja ću paziti na vas.“ To nisu samo riječi iz sna. To je odjek one ljubavi koja nikada ne prestaje. To je odjek one snage koja, iako tijelo više nije tu, nastavlja živjeti u srcima onih koje smo voljeli.

Što nam Evanđelje govori danas? Kada su farizeji čuli da je Isus ušutkao saduceje, okupili su se. Jedan od njih, zakonoznanac, iskušavajući ga, upita: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ Isus mu odgovara: „Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, slična ovoj: ‘Ljubit ćeš bližnjega svoga kao samoga sebe.’ O tim dvjema zapovijedima temelji se sav Zakon i Proroci.“

Ljubav. To je srž svega. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. To su dvije strane iste medalje. To su dvije zapovijedi koje su poput dva stupa na kojima počiva cijelo zdanje našeg spasenja. Ezekijel govori o oživljavanju naroda, o vraćanju nade, o novom životu koji dolazi od Božjeg Duha. Isus nam daje ključ kako taj novi život živjeti: kroz ljubav.

Benjamin je, na svoj način, živio ove zapovijedi. Njegova je znatiželja bila izraz ljubavi prema otkrivanju svijeta, a njegov duboki, nježni duh bio je izraz ljubavi prema ljudima. Sjećam se priče o njegovoj ponudi da da cijelu svoju ušteđevinu iz kasice-prasice kako bi pomogao stricu Williamu. Nije to učinio zbog nekog posebnog razloga, nije to bio dug, jednostavno je vidio potrebu i ponudio je sve što je imao. To je ljubav prema bližnjemu, ljubav koja se ne mjeri riječima, već djelima, čak i ponudom djelovanja. To je ono srce koje, iako mlado, već je počelo kucati u ritmu Božje ljubavi.

Kada govorimo o suhim kostima, o grobovima, o smrti, lako je pasti u očaj. Lako je pomisliti da je sve izgubljeno. Ali Bog nam danas pokazuje da nema groba iz kojeg On ne može izvući život. Nema situacije koja je za Njega beznadna. I to je poruka nade koju danas nosimo. Poruka koja je posebno važna za obitelj Alana i Thao, za brata Ryana, za sve vas koji ste voljeli Benjamina.

Dragi Alane i Thao, znam da je bol od gubitka djeteta poput suhe, ispucale zemlje u vašim srcima. Devet je tjedana prošlo od kada je Benjamin prešao u vječnost. Devet tjedana tišine u sobi gdje su nekada odzvanjali zvukovi njegovog programiranja, devet tjedana praznine za stolom gdje je nekada bio njegov osmijeh. Ali Bog vam govori danas: „Ja ću otvoriti vaše grobove i izvesti vas iz njih.“ Vaš Benjamin nije u grobu. On je u kući Očevoj. On je u zagrljaju Onoga koji ga ljubi više nego što ga vi možete ljubiti.

Iako je ljudima to nemoguće, Bogu je sve moguće. Bog ne šalje bolesti, niti kažnjava one koje voli. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je savršena, bdijuća i bezuvjetna. Niste ništa propustili. Sada je vaša zadaća dopustiti Bogu da izliječi te rane, da omekša ta okamenjena srca, da vas ispuni novim životom nade.

Dragi Ryane, tvoj brat Ben te neizmjerno voli. On je sada tvoj osobni zaštitnik na nebu. Kada ti bude teško, kada ti nedostaje njegov glas, sjeti se da je on samo s druge strane zida, u Božjoj svjetlosti. Nastavi rasti, uči, bori se, igraj se i živi punim plućima – za sebe i za njega. Nosi njegovo svjetlo u svojim očima.

Što možemo ponijeti sa sobom danas kada izađemo kroz ova vrata?

Uzmimo jednu jednostavnu stvar. Svaki put kada danas osjetite žeđ, kada popijete čašu vode, sjetite se Božjeg obećanja: „Ja ću u vas udahnuti dah života... U vaš ću vas udahnuti duh svoj da oživite.“ Sjetite se da ljubav našeg Benjamina i dalje teče kroz ovaj svijet, tiha i nezaustavljiva. Njegova ponuda da pomogne stricu, njegovo sanjarenje o „Con Chim Airlines“, njegova briga za obitelj – sve su to kapi te žive vode koja dolazi od Boga.

Neka nas na tom putu, na putu ljubavi i nade, zagovaraju Blažena Djevica Marija, Majka Žalosna, koja najbolje razumije bol majčinskog i očinskog srca, i sveti Pije X., pastir Crkve, koji je svoju vjeru živio do kraja, i naš dragi Benjamin, sada anđeo na nebu, koji nas promatra i moli za nas.

Neka nas Bog blagoslovi u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.