Spomendan svetog Bernarda, opata i crkvenog naučitelja

Draga braćo i sestre,

Zamislite na trenutak suhu, ispucalu zemlju pod žarkim suncem. Zemlju koja već mjesecima nije osjetila kap kiše. Prašina se uvlači u svaku poru, trava je požutjela i uvenula, a zrak je težak i nepomičan. U takvom krajoliku, svaka misao, svaka čežnja i svaka molitva svode se na samo jednu stvar: vodu. Ne bilo kakvu vodu, već čistu, svježu, tekuću vodu koja donosi život tamo gdje je zavladala suhoća. Voda u pustinji nije luksuz; ona je granica između života i smrti, između očaja i nade.

Upravo u takav kontekst dolaze riječi proroka Ezekijela koje smo danas čuli: „Poškropit ću vas čistom vodom da se očistite... Dat ću vam novo srce i nov duh udisat ću u vas.” Bog se ne obraća narodu koji je sretan i ugodno smješten u svojoj domovini. On govori prognanicima, ljudima čiji su domovi razoreni, čiji je hram spaljen, i čija su srca postala poput kamena – tvrda od boli, hladna od razočaranja i teška od tuge. Kada čovjek predugo pati, njegovo srce se prirodno zatvara, okamenjuje se kako bi se zaštitilo od daljnjih udaraca. I upravo u tu tvrđavu boli Bog obećava uliti svoju živu vodu.

Ova slika čiste, tekuće vode koja natapa suhu zemlju i omekšava okamenjeno srce provlači se kroz cijelo današnje bogoslužje. Ona odjekuje u psalmu: „Čisto srce stvori mi, o Bože... Izlit ću na vas čistu vodu.” I ne možemo, a da u ovoj slici ne prepoznamo jedan predivan, opipljiv znak ljubavi koji je povezan s našim dragim dječakom, Benjaminom. Nakon što je Benjamin prešao u vječnost, u dalekom Vijetnamu, u mjestu Cà Mau, iskopan je i posvećen bunar s čistom vodom koji nosi njegovo ime – „Giếng Gioan Baotixita”. Bunar ljubavi. Tamo gdje je vladala oskudica, sada teče čista voda. Kako je to čudesno i duboko povezano s današnjim čitanjem! Ono što je Bog obećao preko Ezekijela, danas se na opipljiv način događa u sjećanje na jednog dječaka čije ime znači „sin desnice”, našeg Benjamina Voa.

Danas se navršava točno devet tjedana od onog bolnog 13. lipnja kada je Benjamin zatvorio svoje oči za ovaj svijet. Devet tjedana. To je vrijeme u kojem se prvi val šoka polako stišava, a na njegovo mjesto dolazi tiha, svakodnevna i teška stvarnost odsutnosti. Devet tjedana u kojima se u kući Alan i Thao osjeća svaki prazan prostor. Soba u kojoj se više ne čuje tipkanje po tipkovnici dok je programirao svoje aplikacije i igre na GitHubu. Stol za kojim nedostaje njegov predivni, blagi osmijeh. Devet tjedana u kojima njegov mlađi brat Ryan uči disati i hodati bez svog najboljeg prijatelja i zaštitnika.

Moramo reći istinu prije nego što ponudimo utjehu. Tuga u ovih devet tjedana nije postala manja. Ona je samo promijenila svoj oblik. Postala je tiša, dublja, uvukla se u svakodnevne predmete, u tišinu jutra i težinu večeri. Gubitak djeteta, gubitak brata u ranoj mladosti, ostavlja ranu koja se ne može zacijeliti jednostavnim riječima ili brzim teološkim odgovorima. To je stvarna, duboka bol koja traži prostor da bude odflekana, otplakana i priznata pred Bogom.

Ponekad, u toj tišini i težini, u srcu roditelja koji prolaze kroz ovu dolinu suza, može se pojaviti jedan nepozvani, teški gost. To je tihi šapat sumnje i krivnje. „Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Je li postojalo nešto što smo mogli učiniti da spriječimo ovaj ishod?” To je onaj teški kamen koji čovjek nesvjesno stavlja na svoje srce, pretvarajući ga u kameno srce o kojem govori Ezekijel – ne kameno od nedostatka ljubavi, nego kameno od težine samooptuživanja.

Danas, stojeći pred Božjom Riječju, želimo taj kamen nježno, ali odlučno podići s vaših srdaca. Sjetimo se trenutka kada su Isusa pitali za čovjeka rođenog slijepa: „Učitelju, tko sagriješi, on ili njegovi roditelji?” Isus je odgovorio jasno i nedvosmisleno: „Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji.” Bolest, draga braćo i sestre, nije Božja kazna. Ona nije rezultat ničijeg propusta, niti ičije krivnje. Bog ne šalje bolesti, niti kažnjava one koje voli. Neke se stvari u ovom našem ranjenom svijetu dogode izvan svake ljudske kontrole, izvan dosega naše najpažljivije roditeljske ljubavi. Alane, Thao, vi niste ništa propustili. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je potpuna, bdijuća, topla i savršena. Dali ste mu sve što je jedno ljudsko biće moglo dati. Vi ste oslobođeni svake krivnje. Vaša je jedina zadaća sada dopustiti Božjoj milosti da ispere tu bol, i da vjerujete da je Benjamin u rukama Onoga koji ga voli još više nego što ga mi možemo voljeti.

I tu dolazimo do preokreta. Do onog trenutka u kojem Evanđelje provaljuje u našu tugu poput svjetla koje se pali u mračnoj sobi. Isus nam danas govori o kralju koji priprema svadbu za svoga sina. Sve je spremno: stolovi su prostrti, jela su pripremljena, dvorana je ukrašena. Ali pozvani ne žele doći. Oni su prezauzeti svojim poslovima, svojim njivama, svojim brigama. Kralj tada šalje sluge na raskrižja da pozovu sve koje nađu, i dobre i zle, kako bi se dvorana napunila.

Što je to svadbeno ruho o kojem Isus govori na kraju prispodobe? To nije odjeća od tkanine. To je ruho milosti, ruho ljubavi, ono isto ruho koje primamo na krštenju kada bivamo poškropljeni onom čistom vodom o kojoj govori Ezekiel. To je ruho koje je naš Benjamin nosio cijeloga svog života. On je bio dječak izuzetnog uma, ali još većeg i mekšeg srca. Njegovo svadbeno ruho bilo je satkano od njegove neizmjerne dobrote, od njegove spremnosti da pomogne drugima. Sjetimo se samo kako je sa svojih petnaest godina bio spreman dati cijelu svoju ušteđevinu iz kasice-prasice kako bi pomogao svom stricu Williamu nakon moždanih udara. To je to svadbeno ruho! To je srce od mesa, a ne od kamena.

Benjamin je sada na toj gozbi. On je prešao prag ove zemaljske dvorane i ušao u nebesku svadbenu dvoranu, gdje ga je dočekao sam Kralj. Tamo više nema infuzija, nema bolničkih kreveta, nema umora ni boli. Tamo Benjamin diše punim plućima, slobodan, radostan, okružen neizmjernom svjetlošću. Danas slavimo i svetog Bernarda, velikog crkvenog naučitelja koji je toliko pisao o Božjoj ljubavi. Bernard je govorio da je Božja ljubav poput izvora koji se nikada ne prazni, već se neprestano izlijeva na nas. Ta se ljubav sada u punini izlijeva na Benjamina.

Znamo da Ben s neba gleda na svoju obitelj. Sjetimo se onog sna koji je njegov otac Alan usnio, u kojem mu Benjamin poručuje: „Ne brini, tata, ja ću paziti na vas.” To nisu samo pusti snovi; to je odjek one vječne istine da ljubav nikada ne prestaje. Benjamin je živ u Bogu. On je s nama u svakoj molitvi, u svakom zazivu, u svakoj suzi koja se pretvara u nadu. On je s nama i kroz onaj bunar u Cà Mau, iz kojeg svakodnevno teče čista voda za ljude koji je trebaju. Njegov život, iako naizgled kratak, nastavlja donositi plodove i teći poput žive vode kroz ovaj svijet.

Sada se obraćam izravno vama.

Dragi Alane i Thao, vaša je bol neizmjerna, ali vaša snaga mora biti usmjerena prema naprijed. Imate Ryana. Ryan vas treba. On treba vaše ruke, vaš zagrljaj, vaše vodstvo kroz ovaj svijet koji može biti tako zbunjujući i težak. Živite za njega, ali živite i s Benjaminom u srcu. Nemojte dopustiti da tuga okameni vaša srca. Dopustite Isusu da svakoga dana izlije malo one čiste vode utjehe na vaše rane. Vi ste roditelji anđela, i vaša veza s njim nikada ne može biti prekinuta.

Dragi Ryane, tvoj brat Ben je tvoj osobni zaštitnik na nebu. Kada ti bude teško, kada ti bude nedostajao njegov glas, sjeti se da je on samo s druge strane zida, u Božjoj svjetlosti. Nastavi rasti, uči, bori se, igraj se i živi punim plućima – za sebe i za njega. Nosi njegovo svjetlo u svojim očima.

Grlimo danas i sve Benove ujake, strine, tete, rođake i cijelu obitelj koja nosi ovaj gubitak. Posebno se molimo za sve vas koji nas pratite izdaleka, za sve obitelji koje nose teške križeve bolesti i gubitka, i za svu djecu koja se u ovom trenutku bore s teškim bolestima. Niste sami. Bog je s vama u vašoj suhoj zemlji, spreman poškropiti vas svojom čistom vodom.

Što možemo ponijeti sa sobom danas kada izađemo kroz ova vrata?

Uzmimo jednu jednostavnu stvar. Svaki put kada danas popijete čašu vode, kada osjetite njezinu svježinu i hladnoću, sjetite se Božjeg obećanja: „Poškropit ću vas čistom vodom... Dat ću vam novo srce.” Sjetite se da ljubav našeg Benjamina i dalje teče kroz ovaj svijet, tiha i nezaustavljiva. Dopustite Bogu da omekša vaše srce, da ukloni svaki kamen krivnje i tuge, i da vas ispuni nadom u vječni susret na onoj nebeskoj gozbi gdje nas Benjamin čeka sa svojim predivnim osmijehom.

Neka nas na tom putu zagovara Blažena Djevica Marija, Majka Žalosna, koja najbolje razumije bol majčinskog i očinskog srca, i sveti Bernard, naučitelj ljubavi.

Amen.