Blagdan svetoga Bartola, apostola

Zamislite na trenutak široke, zelene listove stabla smokve u vrući, sparni ljetni dan.

Pod tom gustomsjenom, gdje sunčane zrake jedva probijaju kroz gusto lišće, vlada tišina. U antičkom Izraelu, sjesti pod smokvu nije bilo samo traženje hlada od upečenog sunca. Bilo je to mjesto gdje je čovjek odlazio kada je želio biti potpunoma sam sa svojim mislima. Mjesto bez maski. Mjesto gdje nitko ne gleda, gdje nema pretvaranja, gdje ne morate igrati nikakvu ulogu pred društvom. Pod smokvom je čovjek bio onakav kakav uistinu jest: ogoljen, iskren, sa svim svojim pitanjima, čežnjama, sumnjama i molitvama koje nikome drugome ne bi izgovorio.

U današnjem Evanđelju po Ivanu susrećemo čovjeka koji sjedi pod takvom smokvom. Njegovo je ime Natanael – u predaji Crkve poznat i kao sveti Bartol, apostol čiji blagdan danas slavimo. Filip dolazi k njemu s viješću koja mijenja povijest: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta!«

A Natanael, izravan i bez uvijanja, odgovara iz svoje vlastite iskrenosti: »Može li iz Nazareta išta dobro doći?«

Nema tu lažne pobožnosti. Nema udvaranja. Filip mu ne drži predavanje, ne ulazi u teološke rasprave. Samo mu kaže tri jednostavne riječi, tri riječi koje odjekuju kroz stoljeća: »Dođi i vidi.«

I dok Natanael prilazi Isusu, događa se nesvakidašnji susret. Isus ga gleda i prije nego što je Natanael progovorio ijednu riječ, govori o njemu: »Evo pravog Izraelca u kome nema lukavstva!«

Natanael ostaje zatečen. »Otkuda me poznaješ?«

A Isus mu odgovara riječima koje prodiru do same srži njegove duše: »Prije nego te Filip pozva, vidjeh te pod smokvom.«

Vidjeh te pod smokvom…

To nije bio samo uvid u fizikalnu lokaciju. Isus mu time govori: vidio sam tvoje srce u tišini. Vidio sam te kada si mislio da si potpuno sam. Vidio sam tvoje misli bez maske, tvoju čistu i nepokvarenu dušu. Znam tko si u najskrovitijem kutku tvoga bića.

Ta slika – slika Isusova pogleda koji nas vidi pod našom vlastitom smokvom – jest nit koja danas prolazi kroz čitavu našu molitvu.

Moramo reći istinu prije nego što izgovorimo riječi utjehe.

Danas je 24. kolovoza. Prošlo je točno dva mjeseca i jedanaest dana otkako je naš dragi dječak, Benjamin Vo, prešao prag ovoga svijeta, onog 13. lipnja. Dva mjeseca.

U prvim tjednima nakon odlaska, čovjek živi u nekoj vrsti magle, u šoku koji ublažava oštricu realnosti. Ali kada prođu dva mjeseca, ta magla se počne razilaziti, a ostaje teška, tiha i nemilosrdna svakodnevica. To je vrijeme kada se u obiteljskom domu Alana i Thao, i njegova brata Ryana, tišina useli u svaki kutak. To su oni trenuci kada sjedite u svojoj sobi, u tišini vlastitoga doma, pod vlastitom »smokvom« tuge, i osjećate neizdrživu prazninu.

Prazan stolac. Soba u kojoj nema više onog poznatog zvuka, onog dragog glasa. Trenuci u kojima se pitate: vidi li tko ovu moju tugu? Zna li netko koliko je teška ova tišina kada padne noć?

U toj tišini, u tom tajnom kutku vašega srca, u roditeljskom srcu koje krvari, ponekad se zna prikrasti jedan teški, mračni šapat. Šapat koji pita: »Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Zašto se ovo dogodilo? Je li to bila naša pogreška?«

To je onaj nevjerojatno teški kamen nezaslužene krivnje koji mnogi roditelji nose u potpunoj tajnosti, ne govoreći nikome. Osjećaj da su možda u nečemu zakazali, da su mogli bolje paziti, da su mogli promijeniti tijek događaja.

Ako je taj teški šapat ikada dotaknuo tvoje srce, Alane, ili tvoje srce, Thao, ili bilo koga od vas koji nosite sličan teret u tišini – čujte danas što vam Gospodin govori iz svoga Evanđelja.

Sjetite se kako je Isus odgovorio kada su ga učenici pitali za čovjeka rođenog slijepa: »Učitelju, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji?« A Isus im je odgovorio jasno, bez dvosmislenosti: »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji.«

Bolest i odlazak našega Benjamina nisu nikakva kazna. Oni nisu rezultat nikakvog vašeg propusta, nikakve nepažnje, niti ičega što ste učinili ili zaboravili učiniti. U ovom našem ranjenom, prolaznom svijetu postoje patnje koje dolaze potpuno izvan bilo kakve ljudske kontrole. Nikakva ljudska budnost, nikakva medicina i nikakva zemaljska snaga to nije mogla spriječiti. Vaša ljubav prema Benjaminu bila je savršena, bdijuća, neizmjerna i čista. Dali ste mu sve što roditeljsko srce može dati.

Zato danas, pred Bogom koji vas gleda s ljubavlju, skinite taj teški kamen sa svojih grudi. Odbacite tu lažnu krivnju. Bog vas ne optužuje. On vas ne prekorava. On vas vidi u vašoj tuzi i obavija vas svojom nježnošću. Slobodni ste žalovati u čistoj ljubavi, bez osjećaja krivnje.

I tu se događa onaj veliki preokret…

Tu svjetlo Božje Riječi provaljuje u našu tugu poput sunčane zrake koja probija kroz zelene listove smokve.

Isus govori Natanaelu: »Prije nego te Filip pozva, vidjeh te pod smokvom.«

Isus je vidio Natanaela u njegovoj skrovitosti, ali isto tako – Isus je vidio i našega Benjamina. On je vidio Bena u svakom trenutku njegova mladog života. Gledao ga je i vidio u njemu ono isto što je vidio u Natanaelu: dječaka u kome nema lukavstva.

Benjamin Vo bio je dječak izvanrednoga uma, nevjerojatne inteligencije i stravstvene znatiželje. Sa svojih četrnaest i petnaest godina zaranjao je u složene svjetove umjetne inteligencije i moderne tehnologije s lakoćom koja je zadivljivala. No, ono što je Benjamina činilo uistinu neponovljivim i dragocjenim nije bila samo njegova oštra logika. Bilo je to njegovo čisto, transparentno i blago srce. U njemu uistinu nije bilo lukavstva.

Ben nije nosio lažne maske. Nije se pretvarao. Njegova je radost bila zarazna i potpuno iskrena. Sjetite se samo one njegove neskrivene, dječje strasti prema avijaciji, prema velikim putničkim zrakoplovima. Kako bi mu se lice rozsvijetlilo, kako bi mu se u očima pojavio onaj blistavi sjaj sa zubnim aparatićem, i kako bi se slatko smijuljio i naglas smijao kada bi govorio o svojoj zamisli, o svojoj maštovitoj aviokompaniji koju je nazvao 'con chim airlines' – 'aviokompanija ptica'.

U tom njegovom osmijehu, u tom iskrenom kikotanju dok s ocem priča o avionima ili dok na zračnim lukama diljem svijeta zajedno promatraju polijetanje Boeinga 737, nije bilo nikakve glume. Bila je to čista, nepatvorena radost djeteta koje voli život, koje voli svoga oca, koje voli svoju obitelj i koje se ne boji sanjati.

To je bio Ben pod svojom »smokvom« – u trenucima čiste, iskrene ljudske sreće. I Isus ga je vidio. Isus ga je poznavao. Isus ga je ljubio upravo zbog te njegove čistoće i odsutnosti svake dvoličnosti.

U današnjem prvom čitanju iz Knjige Otkrivenja, anđeo odvodi svetoga Ivana na veliku, visoku goru i pokazuje mu Sveti grad Jeruzalem. Grad koji silazi s neba od Boga, sav u sjaju Božjemu. Njegov je sjaj poput dragog kamenja, poput kristalnoga jaspisa. Grad ima tucet vrata i tucet temelja, a na temeljima su napisana imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih – među kojima je i ime svetoga Bartola, našega Natanaela.

To je grad u koji je naš Benjamin ušao.

Kada je Isus rekao Natanaelu: »Jer ti rekoh da te vidjeh pod smokvom, vjeruješ? Vidjet ćeš veće stvari od ovih!«, On je govorio upravo o tom nebeskom Jeruzalemu. O mjestu gdje nema više suza, nema više bolesti, nema ograničenja, nema bolničkih postelja ni tužnih rastanaka. Benjamin sada gleda te »veće stvari«. On, koji je s tolikim žarom proučavao kako leti stvoreni svijet i kako se podižu građevine u oblacima, sada gleda samoga Tvorca svemira. Njegov duh, čist i bez lukavstva, sada počiva u samom središtu Božje svjetlosti, na nebeskoj gozbi, zajedno sa svetim Bartolom i sa svim svetima.

I zato, dragi moji, dok mi stojimo ovdje na zemlji i gledamo u nebo, pozvani smo čuti one iste riječi koje je Filip izgovorio Natanaelu: »Dođi i vidi.«

Isus nas poziva da ne ostanemo zarobljeni u mraku svoje tuge, nego da dođemo i vidimo očima vjere. Da vidimo da smrt nema posljednju riječ. Da vidimo da ljubav ne prestaje s posljednjim udisajem.

Sada se želim obratiti izravno vama, koji nosite najveću težinu ove odsutnosti.

Dragi Alane i draga Thao… Kada sjedite u tišini svoga doma, pod smokvom svojih uspomena i svoje boli, znajte da niste sami. Onaj isti Isus koji je vidio Natanaela, vidi i vas. On vidi svaku vašu suzu koja padne u samoći. On vidi svaku vašu molitvu. Vaš Benjamin nije daleko. Njegova ljubav prema vama, ona duboka veza koju ste dijelili, ne može biti uništena. On je sada vaš zagovornik u nebeskom Jeruzalemu. Kada vam bude najteže, sjetite se njegova radosnog osmijeha i dopustite Isusu da vas zagrli u vašoj tišini.

Dragi Ryane… Tvoj brat Ben te neizmjerno voli. Sjeti se onih trenutaka kada ste se zajedno smijali, kada ste putovali, kada ste bili oslonac jedan drugome. Ben je bio dječak bez lukavstva, iskren i dobar brata. On želi da ti nastaviš hodati ovim životom s istim onim otvorenim srcem, s istom radošću i znatiželjom. Kada učiš, kada se igraš, kada sanjaš o svojoj budućnosti – znaj da te tvoj brat gleda s neba i da se ponosi tobom. Budi hrabar za sebe i za njega.

Danas grlimo i sve Benove stričeve, ujake, tete, rođake i cijelu širu obitelj koja osjeća ovu prazninu u svojim srcima.

No, naš pogled danas prelazi i granice ove obitelji. Obraćamo se svima vama koji nas slušate i molite s nama izdaleka – iz svojih domova, iz bolničkih soba, iz mjesta gdje se nosi tihi teret bolesti i gubitka. Posebno mislimo na svu drugu djecu koja se u ovom trenutku bore s teškim bolestima, i na njihove roditelje koji bdiju pokraj njihovih postelja u strahu i neizvjesnosti. Niste zaboravljeni. Krist vas vidi u vašoj skrovitosti, baš kao što je vidio Natanaela pod smokvom. On drži vaše ruke i nosi vaše križeve zajedno s vama.

Što je ono što danas možemo ponijeti sa sobom kada izađemo kroz ova vrata natrag u svoj svakodnevni život?

Ponesimo jednu malu, ali duboku praksu.

Danas, ili u danima koji dolaze, kada u nekom trenutku potražite hlad pod nekim drvetom, ili kada sjednete u tišinu svoje sobe daleko od buke svijeta – zastanite na jedan udisaj. Zatvorite oči. Sjetite se Isusovih riječi: »Prije nego te netko pozva, vidjeh te pod smokvom.«

Ovijestite u svom srcu da vas Bog vidi. Da poznaje vašu bol, da poznaje vašu ljubav, i da drži vašega Benjamina u svome sigurnom zagrljaju. Recite mu u tišini svoju najiskreniju molitvu, bez ikakvih maski, kao dječak ili djevojčica bez lukavstva.

Neka nas na tom putu vjere i utjehe prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je znala stajati u tišini i čuvati sve te stvari u svome srcu, i svetog Bartola apostola, koji je od iskrenog čovjeka pod smokvom postao svjedok vječnoga grada.

A naš dragi Ben, sa svojim čistim osmijehom i dušom bez lukavstva, neka se raduje u sjaju nebeskoga Jeruzalema, dok ne dođe dan kada ćemo svi zajedno »doći i vidjeti« te veće stvari koje nam je Gospodin pripravio.

Amen.