Subota dvadeset i druge sedmice kroz godinu

Zamislite na trenutak jedan sasvim običan, gotovo neprimjetan trenutak iz života jednog dječaka. Zamislite Benjamina kako sjedi za svojim radnim stolom, okružen ekranima, kodovima i onim beskrajnim linijama logike koje je tako vješto slagao. U jednoj ruci drži olovku, a u drugoj možda komadić papira na kojem je iscrtao shemu nekog novog zrakoplova za svoju zamišljenu tvrtku 'Con Chim Airlines'. Nije to bila samo igra. Bila je to vježba uma, ali i vježba srca koje se ne boji sanjati visoko, koje se ne boji gledati iznad onoga što je opipljivo. Taj dječak, naš dragi Ben, imao je tu rijetku sposobnost da u svemu što radi – od matematike do planiranja putovanja – unese dio svoje duše. On nije samo 'radio'; on je sudjelovao u stvaranju radosti.

Ta nit – nit dječje otvorenosti prema svijetu i prema Bogu – vodi nas danas kroz riječi Svetoga pisma. Sveti Pavao nas u Prvoj poslanici Korinćanima oštro, ali očinski upozorava: 'Što imaš da nisi primio? Ako si pak primio, što se hvališ kao da nisi primio?' Ovo pitanje nije tu da nas ponizi. Ono je tu da nas oslobodi. Pavao nam želi reći da je sve što jesmo i sve što imamo – svaki naš dar, svaka naša sposobnost, svaki naš uspjeh – zapravo dar. Kada to shvatimo, nestaje potreba za dokazivanjem, nestaje potreba za natjecanjem, nestaje teret koji si često sami namećemo pokušavajući biti 'savršeni' u očima svijeta.

U današnjem Evanđelju po Luki, susrećemo Isusa koji hoda kroz polje žita na subotu. Učenici su gladni i trgaju klasje. Farizeji, ljudi koji su se držali slova zakona, a zaboravili duh ljubavi, odmah prigovaraju. Oni vide 'prekršaj'. Isus vidi ljude. On im odgovara primjerom kralja Davida koji je, u svojoj gladi, ušao u hram i jeo kruh koji je bio rezerviran samo za svećenike. Isus time ne ruši zakon, nego ga ispunjava ljubavlju. On kaže: 'Sin Čovječji gospodar je subote.' Isus nas uči da je Bog uvijek veći od naših pravila, od naših strahova i od naših ljudskih sudova. Bog je onaj koji nas hrani kada smo gladni, koji nas tješi kada smo umorni i koji nas poziva da u svakom trenutku života prepoznamo Njegovu prisutnost.

Dragi Alane, draga Thao, dragi Ryane, i svi vi koji danas nosite bol u srcu... prošlo je dva mjeseca otkako je naš Ben prešao u vječnost. Znamo da ta bol nije linearna. Ona dolazi u valovima. Ponekad je to tišina u kući koja vas dočeka kada se vratite s posla. Ponekad je to pogled na praznu stolicu ili na one predmete koje je Ben tako volio – njegove zrakoplove, njegove knjige, njegove kodove. To je bol koja je stvarna i koju ne smijemo gurati pod tepih. Ali, u isto vrijeme, moramo se čuvati one opasne zamke u koju upadamo kada se osjećamo kao da smo mi 'upravitelji' života koji je izmakao kontroli. Možda se pitate: jesmo li mogli nešto učiniti drugačije? Jesmo li propustili neki znak? Taj teret krivnje je težak, pretežak za ljudska ramena. Ali sjetite se što je Isus rekao o onima koji su rođeni slijepi: nije kriv ni on, ni njegovi roditelji. Bol, bolest i gubitak nisu kazna. Oni su misterij koji nadilazi naše razumijevanje, ali nikada ne nadilaze Božju ljubav.

Ben je bio dječak koji je razumio darivanje. Sjetite se one njegove ponude – one neispunjene, ali tako iskrene ponude da dade cijelu svoju kasicu-prasicu za svog ujaka Williama. On nije morao to učiniti. Nije bilo potrebno. Ali sama činjenica da je to ponudio govori nam sve što trebamo znati o njegovom srcu. On nije gledao na svoje 'posjede' kao na nešto što treba čuvati za sebe, nego kao na sredstvo ljubavi. To je duh kojim nas Isus danas poziva da živimo. Ne da se hvalimo onim što imamo, nego da budemo spremni dijeliti ono što jesmo.

Dragi Ryane, ti si bio Benov suputnik. Znam da te ovaj gubitak mijenja, da te čini starijim no što jesi. Ali znaj da je tvoj brat ponosan na tebe. On te gleda s mjesta gdje nema više boli, gdje su svi letovi sigurni i gdje je svaki dan ispunjen svjetlom. On želi da ti nastaviš istraživati, da nastaviš graditi, da nastaviš voljeti. Tvoj život je nastavak njegove radosti.

Želim se obratiti i svima vama koji nas slušate izdaleka, koji nosite svoje vlastite križeve. Možda se osjećate kao da ste 'radili cijelu noć i ništa niste ulovili'. Možda vam se čini da su vaše mreže prazne. Ali Isus je danas ovdje. On ne traži od vas da budete savršeni. On traži samo da mu dopustite da uđe u vašu lađu. On je gospodar subote, gospodar vašeg vremena, gospodar vaših suza. On zna što je u vašem srcu bolje nego što vi sami znate.

Benova ljubav i dalje teče. Onaj zdenac u Vijetnamu koji nosi njegovo ime, onaj 'Giếng Gioan Baotixita', svjedoči da život koji je darovan Bogu nikada ne prestaje donositi plodove. Ben je sada u 'Banquet of Heaven', u nebeskoj gozbi, zajedno sa svetim Carlom Acutisom, još jednim dječakom koji je volio tehnologiju i volio Boga. Oni sada zajedno intercediraju za nas, za istraživače, za liječnike, za obitelji koje prolaze kroz ono kroz što ste vi prošli. Njihova ljubav je most koji povezuje nebo i zemlju.

Što možemo danas ponijeti sa sobom? Ponesimo odluku da nećemo dopustiti da nas tuga definira. Ponesimo odluku da ćemo, poput Bena, biti velikodušni u sitnicama. Danas, učinite nešto za drugoga što nitko neće vidjeti. Neka to bude vaša tajna s Bogom, vaša mala 'kasica-prasica' ljubavi. Budite nježni prema sebi. Ne tražite od sebe odgovore na pitanja na koja ih samo Bog ima. Vjerujte da je Ben na sigurnom, da je voljen i da vas čeka.

Neka vas Gospodin blagoslovi mirom koji nadilazi svaki razum. Neka vas Njegova ljubav drži kada su dani teški i neka vas Njegova nada vodi kada se čini da je put pred vama taman. Benjamin Vo, dječak koji je gledao u nebo, sada leti u tom nebu. Neka nas njegov osmijeh prati, a njegova vjera ohrabruje. Amen.