Petak tokom dvadeset i druge sedmice u običnom vremenu

Draga braćo i sestre u Kristu, dragi roditelji Alane i Thao, dragi Ryane, draga obitelji i prijatelji, i svi vi koji nas danas pratite ujedinjeni u molitvi. Danas nam Gospodin kroz Sveto pismo govori o povjerenju, o novosti koju On donosi i o načinu na koji nas gleda. Naši današnji čitanja pozivaju nas da pogledamo dublje od površine, da vidimo Božju ruku koja djeluje u našim životima, čak i kada nam se čini da smo zbunjeni ili da ne razumijemo. Sveti Pavao nam u Prvoj poslanici Korinćanima piše: „Tako treba da nas svatko smatra kao službenike Kristove i upravitelje otajstava Božjih.“ Što to znači za nas danas? Što to znači kada gledamo na život, na prošlost, na budućnost, a posebno kada gledamo na one koje smo voljeli, a sada ih više nema s nama u ovom obliku?

Moramo se zapitati, što to znači biti „upravitelj otajstava Božjih“? To znači da smo pozvani čuvati, njegovati i dijeliti ono najsvetije što nam je Bog povjerio. To nisu samo materijalne stvari, to su darovi Duha, to su otajstva vjere, to je sam Krist koji nam se predaje. Pavao dodaje: „Od upravitelja se, naime, u prvom redu traži da se nađe vjeran.“ Vjeran čemu? Vjeran Bogu, vjeran pozivu, vjeran ljubavi. A Pavao nastavlja, i to je ključno za naše današnje razmišljanje: „Meni je pak najsporednije da me vi sudite, ili ljudski sud; ni sam sebe ne sudim. Jer ja se ne kajem ni za što, ali se time ne opravdavam. Onaj me, naime, sudi, tko je Gospodin.“

Pavao nas ovdje uči dubokoj poniznosti i povjerenju u Božji sud. On ne mari za ljudske prosudbe, ne mari za ogovaranja, za kritike. On zna da samo Bog vidi srce, samo Bog poznaje sve motive, samo Bog zna punu istinu. On je svjestan da ga Bog promatra, i to mu je dovoljno. „Ne sudite, dakle, prije vremena, dok se ne dođe Gospodin, koji će i ono što je u tami skriveno iznijeti na svjetlo i očitovati nakane srca. I tada će svatko primiti pohvalu od Boga.“ Ovo je snažna poruka, posebno za nas koji smo skloni osuđivati, analizirati, tražiti krivce – sebe ili druge – kada se dogodi nešto bolno ili neshvatljivo.

U Evanđelju po Luki, susrećemo Isusa koji se suočava s drugačijim vrstama pitanja. Farizeji i pismoznanci pitaju ga: „Zašto učenici Ivanovi i farizejski poste, a tvoji jedu i piju?“ Oni gledaju vanjštinu, oni promatraju obrede, oni uspoređuju. Njihov pogled je ograničen na ljudske norme i očekivanja. Isus im odgovara jednom divnom usporedbom: „Možete li svadbenike postiti dok je ženik s njima?“ Ovdje je ključna riječ „ženik“. Isus sebe naziva ženikom. On je prisutan. Njegova radost, njegova ljubav, njegova milost su tu. U njegovoj prisutnosti, vrijeme žalosti i posta nije još došlo. „Doći će dani, i kad im se uzme ženik, tada će postiti u one dane.“

Isus nam ovdje govori o dvije ere, o dva načina života s Njim. Jedno je vrijeme Njegove vidljive prisutnosti, vrijeme radosti i obilja Njegove milosti. Drugo je vrijeme Njegove odsutnosti, kada će se Njegova ljubav očitovati na drugačiji način, kroz vjeru, kroz patnju, kroz čekanje. Ali čak i u tim danima, kada se čini da je ženik „oduzet“, Njegova ljubav ostaje. Post je tada izraz čežnje, izraz želje za povratkom Njegove punine.

Isus nastavlja s drugom usporedbom: „Nitko ne para novoga odijela da ga krpa starim. Inače, raskida se novo, i komad od novoga ne pristaje uz staro.“ I: „Nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače, novo vino provalit će mješine, i vino se prolije, i mješine propadnu. Nego, novo vino u nove mješine valja uliti.“ Ove riječi nam govore o nečemu dubokom. Isus donosi novost. On donosi novo saveza, novu milost, novi život. On ne dolazi da bi krpao staro, da bi popravljao ono što je dotrajalo. On dolazi da bi sve učinio novo. Njegova ljubav, Njegova riječ, Njegova prisutnost zahtijevaju nove mješine – nova srca, nove načine razmišljanja, nove načine života.

Ljudi koji su navikli na staro vino, na stare mješine, često ne prihvaćaju novost. Isus kaže: „A nitko ne pije staro vino, nego veli: ‘Starije je bolje!’“ Ovo nije samo kritika farizeja; ovo je poziv nama da budemo otvoreni za Božju novost. Da ne budemo zarobljeni u prošlosti, u svojim navikama, u svojim predrasudama. Da budemo spremni primiti Božju milost onakvu kakva ona jest – svježa, živa, transformirajuća.

Draga braćo i sestre, danas kada razmišljamo o ovim riječima, ne možemo ne sjetiti se života i ljubavi našeg dragog Benjamina. Benjamin je bio dječak koji je nosio u sebi tu novost, tu čistoću koja je odražavala Božju dobrotu. On je, poput malog djeteta, bio „nova mješina“ u koju se Božja ljubav mogla slobodno uliti i izliti. Dok su mnogi od nas možda bili skloni analizirati, suditi ili se držati starih načina, Benjamin je jednostavno živio. Živio je s otvorenošću i povjerenjem koje je nalik onom djeteta koje bez straha prilazi Bogu.

Sjetimo se one male, ali tako duboke priče o njegovoj ponudi da da svoju kasicu-prasicu ujaku Williamu. To nije bio nikakav „stari“ način razmišljanja o novcu ili štednji. To je bio impuls srca, čisti impuls ljubavi, ponuda koja je dolazila iz dubine njegove duše. On nije razmišljao o tome što će izgubiti, nego o tome kako može pomoći. To je bio njegov način da bude „nova mješina“, spreman primiti i dati Božju ljubav bez zadrške. Ta njegova ponuda, ta njegova spremnost da sve dade, odraz je one iskonske ljubavi koju Isus donosi u svijet.

I dok gledamo na njegov prerani odlazak, znamo da je to za nas velika bol. Praznina koju je ostavio je stvarna i duboka. Ali Isus nam govori da će doći dani kada će ženik biti uzet. Ti dani su došli za Benjamina, ali ne kao dani žalosti i posta u smislu odricanja od Boga, nego kao dani preobraženja u Njegovoj vječnoj slavi. On je sada s Njim, s Onim koji je izvor svake novosti, svake radosti, svakog života.

Sveti Pavao nas poziva da se ne brinemo o ljudskim sudovima. On nas poziva da se pouzdamo u Božji sud. Iako je naš ljudski um sklon tražiti logična objašnjenja za sve što se događa, posebno kada se dogodi nešto što nas duboko dira i boli, moramo se podsjetiti da Božji putovi nisu naši putovi. Benjamin je bio pozvan u vječnost, u novo vino Božje ljubavi, u nove mješine Njegovog Kraljevstva. Njegov život, iako kratak u zemaljskom smislu, bio je ispunjen tom Božjom novosti.

Kada Isus govori o novom vinu i novim mješinama, on govori o transformaciji. Govori o tome da Božja milost ne krpa staro, nego obnavlja. Benjamin je, svojim čistim srcem, bio otvoren za tu obnovu. On nije bio opterećen teretom prošlosti ili strahom od budućnosti. On je bio prisutan u trenutku, otvoren za ljubav i darivanje. To je ono što Bog traži od nas – da budemo „nove mješine“, spremne primiti Njegov život, Njegovu ljubav, Njegovu snagu.

Dragi Alane, draga Thao, dragi Ryane, i svi vi koji osjećate ovu bol, sjetite se da Benjamin nije nestao. On je prešao u novo vino Božje ljubavi. On je u novim mješinama vječnosti. Njegova radost, njegova čistoća, njegova velikodušnost – to su te „nove mješine“ koje su ostale s nama, da nas podsjete na Božju dobrotu. Nemojte dopustiti da vas teret prošlosti ili ljudski sudovi opterećuju. Pouzdajte se u Božju ljubav, koja je uvijek nova, uvijek svježa, uvijek dovoljna.

Benjamin je bio dar. Dar koji je obogatio vaše živote, dar koji je pokazao ljepotu Božje novosti. Iako je sada s Gospodinom, njegova ljubav nastavlja živjeti u vama, u vašim srcima, u vašim sjećanjima. Njegova ponuda kasice-prasice nije bila samo gesta, nego odraz srca koje je naučilo najvažniju lekciju: ljubav je sve što imamo i sve što trebamo dati. To je novo vino koje nikada ne stari.

Što nam je činiti danas? Što možemo ponijeti sa sobom iz ove Božje riječi i iz spomena na našeg dragog Benjamina?

Ponesimo sa sobom poziv na povjerenje. Povjerenje u Boga koji nas sudi samo po ljubavi, a ne po ljudskim mjerilima. Povjerenje da On vidi sve, da On zna sve, i da Njegov sud donosi samo milost i istinu.

Ponesimo sa sobom otvorenost za Božju novost. Da budemo spremni postati „nove mješine“, da dopustimo Božjoj milosti da nas preobrazi, da nas ispuni novim životom, novom ljubavlju, novom nadom. Da ne budemo zarobljeni u starom, u prošlosti, u boli koja nas udaljava od Boga.

I na kraju, ponesimo sa sobom primjer Benjamina. Njegovu čistu dušu, njegovu velikodušnost, njegovu otvorenost za ljubav. Neka nas on podsjeti da je najvažnije biti vjeran, ne ljudskim očekivanjima, nego Božjoj ljubavi koja nas poziva da darujemo sebe.

Benjamin je sada u prisutnosti Onoga koji je sama Novost, sam Život. Njegova duša sada pije iz izvora novoga vina, u novim mješinama vječnosti. Neka nas to utješi i ohrabri. Neka nas to pozove da i mi živimo svoj život kao dar, kao svjedočanstvo Božje ljubavi.

Neka nas u tome prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je sve primila u svoje srce, i svetog Josipa, vjernog upravitelja otajstava Božjih. A naš dragi Benjamin, neka počiva u miru Božjem, u novosti života vječnoga, gdje nema više suza ni boli, samo beskrajna ljubav i radost. Amen.