Srijeda 22. tjedna kroz godinu

Zamislite na trenutak jedan sasvim običan prizor koji se često odvija u našim domovima ili na našim putovanjima. Zamislite dječaka koji stoji pred velikim, zamršenim vratima nekog drevnog hrama. On je spreman za istraživanje, odjeven u svoje lagane ljetne odjeće, s kapom na glavi i torbicom preko ramena. Njegov pogled nije usmjeren u pod, niti je ispunjen strahom pred veličinom onoga što vidi. Njegov pogled je bistar, pun znatiželje, obasjan onim posebnim sjajem koji imaju samo oni koji svijet vide kao veliku, uzbudljivu školu Božje mudrosti. To je Benjamin Vo, dječak čija je radoznalost bila poput kompasa koji ga je vodio kroz život, od ulica dalekih gradova do dubina znanosti i tehnologije.

Ta slika dječaka koji stoji pred vratima – pred vratima svijeta, pred vratima znanja, pred vratima neba – jest nit koja nas danas vodi kroz Božju riječ. To je slika koja nam pomaže razumjeti što znači biti Božji suradnik, što znači rasti u Kristu i kako se naš život, ma koliko kratak bio, pretvara u plodnu njivu na kojoj Bog djeluje.

Što nam to danas govori Božja riječ? Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima piše o rastu. On koristi sliku poljoprivrede: „Ja posadih, Apolon zali, ali Bog dade rasta.“ Pavao nas podsjeća da su ljudski napori, ma koliko bili veliki, tek dio jedne puno veće slike. Mi sadimo, mi zalijevamo, mi ulažemo svoju ljubav, svoje vrijeme, svoje snove, ali Bog je onaj koji daje život. Bog je onaj koji čini da sjeme donese plod. „Vi ste Božja njiva, Božja građevina“, kaže Pavao. To znači da svaki naš korak, svaki naš trud, svaka naša misao nije uzaludna, jer je dio Božjeg plana koji nadilazi naše razumijevanje.

A u Evanđelju po Luki susrećemo Isusa koji djeluje s autoritetom i ljubavlju. On ulazi u kuću Šimunovu, susreće bolest, ali ne ostaje ravnodušan. On stoji nad njom, zapovijeda groznici i ona nestaje. A žena, ozdravljena, odmah ustaje i služi. To je slika vjere: susret s Kristom nas ne ostavlja pasivnima. On nas podiže da bismo mogli služiti drugima. Isus ne želi samo izliječiti; On želi da budemo dio Njegova poslanja, da širimo Radosnu vijest gdje god nas On pošalje.

No, prije nego što ponudimo utjehu, moramo stati pred istinu. Prošlo je dva mjeseca otkako je naš voljeni Benjamin prešao u vječnost. Dva mjeseca tišine koja u domu Alana i Thao, u srcu malog Ryana, još uvijek odzvanja. Prazan stolac, tišina u sobi gdje su se nekad stvarali kodovi i gdje su se planirale buduće zrakoplovne rute, jutra koja dolaze s težinom koju samo oni koji su izgubili najmilije mogu razumjeti. To je stvarnost koju ne možemo zaobići. To je bol koju ne možemo preskočiti.

U toj našoj tišini, Pavao nam danas donosi ključnu misao: „Vi ste Božja njiva.“ Benjaminov život, iako je na zemlji trajao petnaest godina, bio je nevjerojatno plodna njiva. Sjetite se njegove briljantnosti, njegove sposobnosti da s lakoćom rješava matematiku starijih razreda, njegove fascinacije tehnologijom i onim snovima o 'Con Chim Airlines'. Sjetite se kako je s radošću dijelio te trenutke sa svojim tatom, kako su zajedno promatrali avione, kako su zajedno otkrivali svijet. To nije bio samo dječji hobi; to je bila njegova strast, njegova radost, njegov način na koji je „sadio“ sjeme ljepote i znanja u ovom svijetu.

I sjetite se one druge strane, one nježne strane njegova srca. Sjetite se dječaka koji je bio spreman ponuditi sve što ima – cijelu svoju ušteđevinu – kako bi pomogao svom ujaku. On tu kasicu nije razbio, nije je ispraznio, ali je ponudio. Ta ponuda, to čisto srce koje misli na drugoga prije sebe, to je ono što je u Benjaminu bilo najdragocjenije. To je ona „Božja građevina“ koju je On gradio u njemu. Benjamin nije bio samo dječak od logike i brojeva; on je bio dječak od čiste, nesebične ljubavi.

Možda se danas pitate, gledajući u prazninu: „Zašto je ta njiva tako rano prestala rasti?“ To je pitanje koje nas sve muči. Ali čujte danas odgovor koji dolazi iz Božje riječi: „Bog dade rasta.“ Benjaminov rast sada se nastavlja u vječnosti, na mjestu gdje nema granica, gdje nema prepreka, gdje se njegova znatiželja susreće sa samim Izvorom istine. On sada ne gleda kroz zagonetku, nego licem u lice. On je onaj dječak koji je stajao pred hramom, a sada stoji pred vratima samoga Neba, raširenih ruku, spreman za vječnu avanturu.

Dragi Alane i draga Thao, vaša ljubav prema Benjaminu bila je ta voda kojom ste zalijevali njegov život. Vi ste mu dali sve – putovanja, pažnju, podršku, prijateljstvo. Vi ste bili njegovi heroji. Ne dopustite da vas ikakva sumnja odvede od te istine. Vi ste bili savršeni roditelji za njega. Benjamin vas sada gleda s ljubavlju, on vas čuva. On želi da vi nastavite živjeti, da se smijete, da se radujete životu koji imate jedni u drugima.

Dragi Ryane, ti i Ben ste bili suputnici. Tvoj brat te volio više nego što se riječima može reći. On želi da ti budeš hrabar, da rasteš, da slijediš svoje snove, da budeš ponos svojim roditeljima. Kad god osjetiš tugu, sjeti se njegova osmijeha, sjeti se kako je on uvijek pokušavao dati sve od sebe. On je sada tvoj nebeski anđeo koji te bodri u svakom tvom koraku.

I svima vama koji nosite teške križeve, svima vama koji se osjećate kao da je vaša njiva ostala suha, znajte da Bog ne zaboravlja ni jedan vaš trud. On je blizu onima koji su skršena srca. On vidi svaku vašu suzu i pretvara je u sjeme nade.

Benjaminova ljubav i dalje teče. Kao onaj zdenac u Vijetnamu koji nosi njegovo ime, onaj „Giếng Gioan Baotixita“, njegova dobrota i dalje hrani druge. To je dokaz da život koji je utemeljen u Bogu nikada ne prestaje donositi plodove.

Što danas možemo ponijeti sa sobom? Ponesimo sliku dječaka koji stoji pred vratima, spremna srca. Danas, kada izađete odavde, učinite jednu malu stvar. Otvorite svoju ruku nekome tko je u potrebi. Učinite gestu dobrote bez traženja uzvrata, baš kao što je to Ben činio. Neka to bude vaš način da kažete: „Vjerujem u Boga koji daje rast.“

Neka nas na tom putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, koja je također stajala pred vratima nepoznatoga, ali je uvijek vjerovala Božjem planu. Neka nas prati zagovor svetog Carla Acutisa, Benova nebeskog prijatelja. A naš dragi Benjamin, neka počiva u vječnom miru, dok se svi ponovno ne susretnemo u domu Oca našega, gdje više nema rastanaka, nego samo vječna radost i svjetlo.