Srijeda dvadeset i druge sedmice kroz godinu

Braćo i sestre, dragi prijatelji, danas nas Božja riječ poziva da pogledamo u jednu jednostavnu, gotovo svakodnevnu sliku: kuću u Kafarnaumu. Zamislite taj prizor. Isus ulazi u kuću Šimunovu, a ondje, u tišini jedne sobe, leži žena, Šimunova punica, obuzeta teškom ognjicom. Nije to bila samo bolest tijela; to je bio trenutak kada se život zaustavlja, kada se svakodnevni ritam doma prekida i kada se svi ukućani okupljaju u jednoj zajedničkoj brizi. Isus ne prolazi mimo. On stoji nad njom. On ne izgovara dugačke govore, nego izriče riječ autoriteta – zapovijed bolesti da odstupi. I čim je groznica iščezla, žena ustaje i poslužuje ih. To je trenutak koji nam danas, dva mjeseca nakon što je naš dragi Benjamin Vo završio svoj zemaljski put, progovara na jedan poseban način.

Sveti Pavao nas u prvom čitanju podsjeća na istinu koja nas često zbunjuje. On govori Korinćanima da su oni Božja njiva, Božja građevina. Kaže: 'Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasta.' Kako je to snažna pouka za nas danas. Mi se često trudimo, sadimo, zalijevamo, bdijemo nad onima koje volimo – kao što ste vi, Alane i Thao, bdjeli nad Benjaminom, pružajući mu svu svoju ljubav, znanje i pažnju – ali na kraju, rast, život i sam dar postojanja pripadaju Bogu. Benjamin je bio dječak briljantnog uma, dječak koji je u svojoj petnaestoj godini već razumio svijet tehnologije, oblaka i podataka, dječak čiji je um letio visinama poput aviona koje je toliko volio. No, njegova je veličina bila u onome što je Pavao nazvao 'Božjom građevinom' – u njegovom nježnom srcu.

Sjetite se onog trenutka kada je Benjamin, s dvanaest godina, plakao na tatinom rođendanu ne zbog sebe, već iz straha da će ga izgubiti. To je bila ona 'solidna hrana' vjere o kojoj Pavao govori, ona zrelost srca koja nadilazi godine. Benjamin nije bio samo dijete koje je učilo matematiku; on je bio dijete koje je učilo ljubiti. Sjetite se onog trenutka kada je, s petnaest godina, bez ikakvog nagovaranja, ponudio svoju cijelu kasicu-prasicu da pomogne svom bolesnom ujaku Williamu. Nije to učinio da bi bio viđen, nije to učinio da bi se hvalio. To je bila čista, nepatvorena ljubav. To je bila ona 'Božja njiva' koja je u njemu donosila stostruki plod.

Moramo reći istinu: bol je stvarna. Prazna stolica, tišina u sobi, onaj trenutak kada se sjetite njegovog hihota dok je pričao o 'Con Chim Airlines' – to su trenutci kada se osjećate kao oni ljudi u Kafarnaumu koji su donosili bolesne Isusu. Ponekad se pojavi onaj tihi, otrovni glas samoprijekora: 'Jesmo li mogli više? Jesmo li propustili znak?' Dopustite mi da danas, u ime Isusa koji je stao nad bolesnu ženu i vratio joj zdravlje, skinem taj kamen s vaših srca. Bolest nije kazna. Ona nije rezultat vašeg propusta. Vi ste Benjamina voljeli savršenom, nježnom ljubavlju. Vi ste mu dali dom u kojem je mogao rasti, sanjati i postati dječak koji želi dati sve što ima za druge. Bog vas ne optužuje. On vas grli u vašoj boli.

Sada se događa obrat. Isus odlazi u osamu. Ljudi ga traže, žele ga zadržati za sebe, žele da ostane u njihovom gradu. Ali On im kaže: 'I drugim gradovima valja mi navijestiti evanđelje o kraljevstvu Božjemu.' Isus nas uči da život ne prestaje u onom trenutku kada se čini da se sve zaustavilo. Benjaminov život, iako kratak po našim mjerilima, postao je sjeme koje donosi plodove na mjestima gdje nikada niste bili. Onaj bunar u Cà Mauu, ta čista voda koja teče u njegovo ime, to je Benjaminov život koji nastavlja teći. To je 'Božja njiva' koja i dalje rađa. Vi, Alane, Thao i Ryane, vi ste sada oni koji nose tu vodu. Svaki put kada ste nježni jedno prema drugom, svaki put kada se sjetite Bena s osmijehom umjesto sa suzama, vi nastavljate njegov let.

Benjamin je sada na mjestu gdje nema više groznice, nema više boli, nema više 'zašto'. On je u 'Banquet of Heaven', u nebeskoj gozbi. Zamislite ga tamo, s onim njegovim zaraznim osmijehom, s onim sjajem u očima dok raspravlja o nebeskim tajnama. On je sada slobodan, on je sada zdrav. On je poput malog svetog Karla Acutisa, s kojim sada dijeli vječnost. Oni su dvojica dječaka koji su prerano otišli, ali čija su srca bila toliko velika da su promijenila svijet.

Što možete ponijeti sa sobom danas? Isus nam daje autoritet da se odupremo očaju. Evo jedne male, jednostavne stvari: kada dođete kući, uzmite trenutak tišine. Zamislite Bena kako vas gleda, ne s tugom, nego s ponosom. Recite mu: 'Ben, danas ću živjeti za nas oboje.' I onda, učinite jednu malu stvar koju on ne bi mogao – budite nježni prema sebi. Oprostite sebi sve ono za što se optužujete. To je najveći dar koji možete dati sebi i njemu. Neka vaša vjera počiva na Božjoj sili, a ne na ljudskoj mudrosti.

Alane, Thao, Ryane… niste sami. Bog koji je stvorio Bena i dao mu onaj briljantni um i nježno srce, sada drži i vas. On vas vidi u svakoj suzi, u svakom uzdahu. On je tu. Neka vas Njegov mir, koji nadilazi svako razumijevanje, ispuni i čuva. Mirno spavaj, dragi naš Benjamine Đại Dương. Tvoj let je siguran, a tvoja ljubav ostaje svjetlo koje nas vodi prema Domu. Amen.