Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Ključ u ruci…

Svatko od nas prepoznaje taj svakodnevni, obični metalni predmet u svome džepu. Hladan na dodir, jednostavan, a opet nosi u sebi toliku snagu. Ključ otključava dom, ključ pruža sigurnost, ključ dijeli ono što je unutra od onoga što je vani. Kad okrenemo ključ u bravi, osjećamo da smo na sigurnom. No, što se događa kada se nađemo pred vratima koja su zatvorena, zaključana, a ključa nema u našim rukama? Što kada stojimo pred teškim, neprobojnim vratima gubitka, pred šutnjom groba, pred vratima koja niti jedna ljudska ruka ne može ponovno otvoriti?

Današnja nam Božja riječ nudi upravo tu sliku: sliku ključa, stijene i sigurnoga mjesta. Prorok Izaija govori o polaganju ključa na rame sluge Elijakima: »Metnut ću mu na pleća ključ od doma Davidova: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na pouzdano mjesto.« A u Evanđelju po Mateju, na obroncima Cezareje Filipove, pred masivnim kamenim stijenama gdje su pogani gradili svoje hramove i gledali u mračne pećine iz kojih izvire voda, Isus postavlja svojim prijateljima pitanje svih pitanja: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?«

Nakon Petrovog jasnog, nadahnutog odgovora: »Ti si Krist, Sin Boga živoga!«, Gospodin izgovara one sudbonosne riječi: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga…«

Razmislimo na trenutak o ovome: »Vrata paklena neće je nadvladati.« Vrata podzemlja, vrata smrti, ona hladna željezna vrata koja su kroz cijelu ljudsku povijest izgledala kao konačna točka iza koje nema ničega… ta vrata nemaju posljednju riječ. Ona ne mogu nadvladati Božji život. Ključevi ne pripadaju smrti. Ključeve drži Onaj koji je pobijedio grob.

Ali priznajmo iskreno, braćo i sestre… Kako je teško držati tu istinu u srcu kada nas stvarnost pritisne svojom težinom. Prošla su točno dva mjeseca otkako je naš dragi Benjamin, naš Ben, prešao s ovoga svijeta Ocu. Dva mjeseca… šezdesetak dana tišine koja u domu odjekuje glasnije od bilo kojeg zvuka. Dva mjeseca u kojima roditeljsko srce, srce Alana i Thao, te srce njegova brata Ryana, iz dana u dan uči hodati s ranom koja ne zacjeljuje preko noći.

Možda se ujutro probudite, sunce sja kroz prozor, svijet nastavlja juriti svojim uobičajenim ritmom, a u vama nastaje ona iznenadna, oštra bol… Pogled na prazan radni stol, pogled na knjige i ekrane gdje je Ben s tolikom radošću istraživao svijet, rješavao matematičke zadatke i sanjao o visinama. U takvim trenucima čini se kao da su se zatvorila neka nevidljiva vrata i kao da smo ostali s ove strane, gledajući u zid od hladnoga kamena.

Tada se u dubini duše javljaju pitanja. Pitanja koja sveti Pavao u Poslanici Rimljanima tako zapanjeno izriče: »O dubino bogatstva, mudrosti i spoznanja Božjega! Kako su nedokučivi njegovi sudovi i neistraživi njegovi putovi! Jer tko je upoznao misao Gospodnju, tko li mu je bio savjetnik?«

Zašto dječak od petnaest godina? Zašto tako bistar um, tako toplo srce, tako čista duša? Tko može razumjeti Božje putove? Pavao ne pokušava objasniti nerazumljivo filozofskim raspravama; on se klanja pred Otajstvom. On priznaje granicu našega ljudskog pogleda. Mi vidimo samo naličje tkanja, vidimo čvorove i prekinute niti, dok Bog gleda dovršenu sliku vječnosti.

I ovdje se moramo zaustaviti i dotaknuti nešto što mnogi ožalošćeni roditelji i članovi obitelji nose u tišini, a rijetko se usude izgovoriti na glas. To je onaj tihi, mučni šapat sumnje u vlastitom srcu: »Jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li propustili neki znak? Zašto se ovo dogodilo baš nama?«

Čujte danas, dragi roditelji, draga obitelji, riječ samoga Krista: sjetite se što je Gospodin odgovorio kada su ga pitali tko je sagriješio da se čovjek rodio slijep – on ili njegovi roditelji? Isus je jasno rekao: »Niti on, niti roditelji njegovi.« Bolest, krhkost ovoga tijela, patnja… to nikada nije Božja kazna. To nikada nije posljedica nečijeg propusta ili nedostatka ljubavi. Bog ne šalje bolesti. Neke boli dolaze u ovaj stvoreni svijet nasumično, izvan svakog ljudskog dosega i kontrole. Ništa što ste učinili ili niste učinili nije uzrokovalo ovu ranu. Vaša je ljubav bila potpuna, vaše je bdjenje bilo neumorno, vaša je briga bila anđeoska.

Zato danas, pred ovim oltarom, skinite taj teški kamen krivnje sa svojih ramena. Bog vas ne optužuje. Bog vas privija na svoje srce i plače s vama, baš kao što je Isus plakao na grobu svoga prijatelja Lazara. Oprostite sami sebi svoju ljudsku nemoć, jer u Božjim ste očima ljubljeni i blagoslovljeni roditelji koji su Benjaminu dali najljepši mogući dom na zemlji.

A kakav je to dječak bio!

Kada promatramo Petrovu vjeru i čvrstoću o kojoj danas slušamo u Evanđelju, sjetimo se onog predivnog, jednostavnog načela koje je nosio naš Benjamin Vo: »Pokušati i dati sve od sebe – to je jedino što je važno.« To je bilo njegovo geslo. Nije se bojao neuspjeha. Bilo da se radilo o složenom programiranju i istraživanju tehnologije, bilo da je u svojoj sportskoj majici davao zadnji atom snage na badmintonu ili košarkaškom terenu, Ben je ulazio u život cijelim svojim bićem. Nije kalkulirao, nije se povlačio. Njegovo srce nije poznavalo polovičnost.

Ima jedna draga slika koju mnogi od vas pamte: Ben i njegov mlađi brat Ryan stoje zajedno unutar crkve u božićno vrijeme, toplo umotani u svoje zimske jakne. Stoje rame uz rame, pred kipom Presvetoga Srca Isusova, okruženi plamenom bezbrojnih zavjetnih svijeća. Na njihovim licima blagi, mirni, dječački osmijeh. Dva brata, nerazdvojna, pred Srcem onoga koji je rekao: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni.«

Ta slika… taj tihi trenutak pred svijećama i Božjim Srcem govori nam više od tisuću teoloških knjiga. To je ono »pouzdano mjesto« o kojem Izaija prorokuje. Klin zabijen u čvrstu stijenu. Vjera koja ne traži buku, nego jednostavno stoji u svjetlu Božje prisutnosti.

I zato, kada danas Isus pita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?«, On ne traži od nas naučenu definiciju iz katekizma. On pita tebe, oče Alane… pita tebe, majko Thao… pita tebe, dragi brate Ryan… pita svakoga od nas koji danas stojimo slomljena srca: »Što ti kažeš, tko sam ja usred ove tvoje tame?«

Petrov odgovor mora postati naš krik i naše uporište: »Ti si Krist, Sin Boga živoga!«

To znači: Ti nisi Bog mrtvih, nego Bog živih. Ti si Onaj u čijim je rukama život našega Benjamina. Ti si Onaj koji drži ključeve Kraljevstva. I kada ti, Gospodine, otvoriš vrata raja našem Benu, nitko ih više ne može zatvoriti! Niti smrt, niti grob, niti prolaznost ovoga svijeta.

Dragi moji, vrata koja su se prije dva mjeseca zatvorila pred našim zemaljskim očima nisu zid. Ona su prolaz. Naš Benjamin nije nestao u ništavilu. On je ušao kroz ona vrata koja je Krist otključao svojim uskrsnućem. On je na onoj nebeskoj gozbi, u radosti koju ljudsko oko nije vidjelo i uho nije čulo, gdje zajedno sa svetim Karlom Acutisom i svim anđelima gleda Božje lice i zagovara za nas.

Ovdje se obraćam vama koji pratite ovu molitvu izdaleka – možda iz neke bolničke sobe gdje neko dijete bije svoju tešku bitku, možda iz tišine samačkog doma gdje tuga pritišće grudi… Znajte da niste zaboravljeni. Psalam nam danas jamči: »Gospodin je uzvišen, ali gleda na ponizna… U dan kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju snagom okrijepio.« Bog vas vidi. On broji svaku vašu suzu. Njegova ruka nije prekratka da vas dohvati, ma koliko duboka bila vaša bol.

Ryan, dragi dječače… tvoj brat Ben bio je i ostaje tvoj najveći ponos. Onaj njegov osmijeh pred svijećama, ona njegova bratska ruka na tvom ramenu – to se nikada ne gubi. Veze ljubavi iskovane u Kristu ne pucaju sa smrću tijela. Nastavi živjeti hrabro, onako kako je Ben živio: daj sve od sebe u svakom danu, u školi, u igri, u molitvi. Živi za obojicu, znajući da imaš nebeskog zaštitnika koji te nikada ne ispušta iz vida.

Alane i Thao, vaša je roditeljska stijena ranjena, ali nije slomljena. Na stijeni Kristove pobjede nad smrću stoji vaša obitelj. Kada osjetite da nemate snage za sljedeći korak, sjetite se da ne morate hodati sami. Krist nosi teret na svojim plećima.

Što možemo ponijeti danas kroz ova crkvena vrata natrag u našu svakodnevicu? Što je to malo, opipljivo što možemo držati u rukama?

Kada danas uzmete u ruke ključ svoga doma, kada ga stavite u bravu i začujete onaj tihi klik… zastanite na jedan trenutak. Nemojte samo ući u kuću. Sjetite se onog drugog Ključa. Sjetite se da Krist drži ključ vječnoga života. Šapnite tada u tišini srca onu Petrovu ispovijest: »Gospodine, ti si Krist, Sin Boga živoga. Ti čuvaš moga Bena. Tebi vjerujem.«

Neka nam zagovor Blažene Djevice Marije, Majke koja je stajala pod križem i gledala zaključana vrata groba svoga Sina samo da bi dočekala svjetlo uskrsnog jutra, izmoli postojanu vjeru, nepokolebljivu nadu i mir koji nadilazi svaki ljudski razum.

Benjamin je u Božjim rukama, siguran kao klin zabijen na pouzdano mjesto. A mi, okrijepljeni ovom riječju, kročimo naprijed u nadi skoroga i vječnog susreta. Amen.