Spomendan sv. Pija X., pape

Braćo i sestre, sabrali smo se danas, devet tjedana nakon što je naš dragi Benjamin, naš Ben, otišao k Gospodinu. Devet tjedana ispunjenih tišinom, tugom, ali i sjećanjima koja griju srce. Danas nas Gospodin, kroz riječi proroka Ezekiela i Isusa Krista, poziva da pogledamo izvan granica vidljivog, izvan granica onoga što nam se čini suhim i beživotnim.

Ezekiel stoji sam na prostranoj ravnici, okružen kostima. Prizor je to potpune pustinje, smrti, kraja. Gospodin ga pita: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“ Ezekiel, iskreno i ponizno, odgovara: „Gospodine Bože, ti samo znaš.“ Nije se pretvarao da ima odgovore koje nema. Nije se zavaravao iluzijama. Prepoznao je svoju ljudsku nemoć pred onim što se činilo nepovratnim.

Koliko puta smo se i mi, u trenucima najveće boli, osjećali poput Ezekiela na toj ravnici punoj kostiju? Koliko puta, suočeni s gubitkom, s bolešću, s nepravdom, nismo mogli vidjeti izlaz, nismo mogli zamisliti život nakon toga? Prazna stolica za obiteljskim stolom, tišina u sobi, nečije omiljene cipele ostavljene pored vrata… to su naši suhi, beživotni kosturi. To su trenuci kada nam se čini da je nada izgubljena, da smo odrezani, da smo, kako kaže Ezekiel, „naši suhi kosturi“.

Ali Gospodin ne ostavlja proroka, a ne ostavlja ni nas, u tom stanju beznadnosti. On ga poziva da prorokuje nad tim kostima. „Suhe kosti, čujte riječ Gospodnju!“ I dok prorokuje, događa se čudo. Kosti se pomiču, spajaju, dobivaju žile, meso, kožu. Ali još nema daha, nema života. Još nema Duha.

I tada dolazi drugi poziv, drugi prorokovanje: „Prorokuj duhu, prorokuj, sine čovječji, i reci duhu: ‘Ovako govori Gospodin Bog: iz četiriju vjetrova dođi, duše, i dahni u ove ubijene da ožive!’“ I duh ulazi u njih, oživljavaju i ustaju, silna vojska. To je slika potpunog preobraženja, slika Božje moći koja nadilazi sve naše ljudske granice, sve naše strahove, svu našu suhoću.

Ova slika, braćo i sestre, nije samo za drevni Izrael. Ona je za nas danas. Ona je za obitelj našeg dragog Benjamina. Ona je za sve nas koji smo osjetili oštricu gubitka. Jer, kada smo u boli, kada smo u tuzi, kada nam se čini da je sve prošlo, Gospodin nam govori: „Ja ću otvoriti vaše grobove, moj narode, i podići vas iz grobova vaših.“ To nije samo obećanje uskrsnuća na kraju vremena; to je obećanje života i nade koja nas može podići i danas, usred naših najdubljih rana.

U tom kontekstu, Isus nam u Evanđelju daje ključ. Kada ga pitaju koji je najveći zakon, Isus ne daje dug, kompliciran odgovor. On nam daje srž svega: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. A drugo je slično ovome: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“

Ljubav. To je duh koji oživljava suhe kosti. To je duh koji nas podiže iz naših grobova. To je duh koji je Benjamin nosio u sebi. Sjećate li se, kao što nam njegova obitelj svjedoči, kako je Ben, još kao dječak, plakao na očev 40. rođendan, u strahu od gubitka? Nije to bio strah od nečega apstraktnog. To je bio strah od gubitka ljubavi, od gubitka te duboke povezanosti. To je bio znak srca koje je već tada shvaćalo vrijednost ljubavi, vrijednost prisutnosti.

Benjamin Vo, naš Ben, bio je dječak iznimnog uma, briljantne inteligencije, kako nam njegova obitelj svjedoči – već s deset godina rješavao je zadatke za osmi razred, uranjao u svijet umjetne inteligencije, DevOpsa, cloud infrastrukture. Njegov otac, Alan, majka Thao, brat Ryan, zasigurno su s ponosom pratili taj njegov intelektualni rast. Ali ono što je najdublje obilježilo Benov život, ono što ga je činilo posebnim, bila je ta njegova neizmjerna dobrota, ta njegova nježnost, ta njegova sposobnost da voli. Njegova želja da pomogne stricu Williamu, da mu da cijeli svoj džeparac, nije bila samo velikodušnost. To je bilo srce koje je već tada počelo razumjeti istinsku vrijednost – vrijednost davanja, vrijednost ljubavi koja nadilazi sve materijalno.

Kada prorok Ezekiel govori o tome kako će Bog staviti „novoga duha“ u svoj narod, kako će im dati „srce od mesa“ umjesto „srca kamenoga“, on govori o toj vrsti ljubavi. Ljubavi koja nije tvrda, hladna, sebična, nego meka, topla, nesebična. Ljubavi koja vidi potrebu drugoga, koja suosjeća, koja želi pomoći. To je bio Benov duh.

I dok stojimo ovdje, devet tjedana nakon njegovog odlaska, suočeni s onim „suhim kostima“, s tom prazninom, s tom boli, Gospodin nam ne govori da zaboravimo. Ne. On nam govori da se sjetimo. Da se sjetimo ljubavi. Da se sjetimo dobrote. Da se sjetimo onoga što je Ben živio i što je nama ostavio u nasljeđe.

Njegova obitelj, Alan i Thao, te njegov brat Ryan, nose u sebi tu ljubav. Oni su bili svjedoci te duboke povezanosti. Sjećam se, kako mi je rečeno, sna oca u kojem je Ben, nakon što je doživio nesreću, pitao zašto je tako, a onda rekao: „Ne brinite, ja ću paziti na vas.“ To je srce koje i nakon odlaska nastavlja voljeti, nastavlja paziti. To je srce koje je primilo Božjeg Duha i koje nastavlja živjeti u ljubavi.

I dok razmišljamo o tim suhim kostima, o našoj boli, sjetimo se onoga što nam Isus govori: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ To nije samo zapovijed, to je poziv. Poziv da dopustimo da nas ta ljubav, taj Božji duh, oživi. Da nas podigne. Da nas ispuni nadom.

Benjaminov život, iako kratak, bio je svjedočanstvo te ljubavi. Njegova želja za zrakoplovima, njegova ideja o „con chim airlines“ – „ptica airlines“ – nije bila samo dječja maštarija. To je bio san o povezivanju, o letenju, o dosezanju novih visina. A sada, on leti u visine koje mi možemo samo sanjati, u vječni dom Oca, gdje nema više suhih kostiju, nema više boli, nema više suza.

I kada se osjećamo izgubljeno, kao oni koji su zalutali u pustinji, kao što psalam kaže: „Gladni i žedni, klonula im duša u njima“, kada nam se čini da ne nalazimo put, sjetimo se riječi iz Psalma 107: „U nevolji svojoj vapiju Gospodu, i on ih izbavlja iz tjeskoba njihovih. Vodi ih pravim putem, da stignu u grad naseljeni.“

Taj grad naseljeni, braćo i sestre, to je naše konačno odredište. To je dom Oca. I Benjamin je tamo stigao. On je tamo, u tom gradu, u tom domu, gdje ga je Gospodin podigao iz groba, gdje ga je udahnuo novim životom.

Neka nam današnja čitanja pomognu shvatiti da Božja ljubav nije samo za one koji su savršeni. Ona je za sve nas. Za one koji su bili izgubljeni, za one koji su bili suhi, za one koji su bili ranjeni. Bog dolazi k nama, On nas traži, On nas oživljava. On nas poziva da ljubimo Njega i da ljubimo jedni druge.

Alan, Thao, Ryan, vi ste bili Benovo sve. A on je bio dar vama. Sada je vaš dar nebu. Njegova ljubav nastavlja živjeti u vama, u vašim srcima, u vašim djelima. Neka njegov blagi duh, njegova dobrota, njegova sposobnost da voli, nastavi biti svjetlo na vašem putu.

I za sve vas koji nas pratite, koji možda nosite svoju vlastitu ravanicu punu suhih kostiju, svoju vlastitu tugu, svoju vlastitu bol – zapamtite: Bog dolazi. On dolazi k vama. On će vas podići. On će vam dati novoga duha. On će vas dovesti u grad naseljeni.

Neka nas Benjaminov život, njegova nježnost, njegova ljubav, njegov duh koji je prihvatio Božjeg Duha, potakne da i mi ljubimo Gospodina svim srcem, svom dušom, svim umom, i da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe. Jer u toj ljubavi leži naš život, naša nada, naše vječno spasenje. Amen.